Moja Autorska poezija
Blog - listopad 2007
srijeda, listopad 31, 2007
jjbraddock @ 19:07 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare



Kraj fontane sam zastao,
U odrazu zaspao,
Dok je žubor vode svirao,
Melodijom prebirao!


U mom ranjenom srcu,
Lik goluba se ocrtavao,
Dok pije vodu pitku,
Odaje se užitku!

Moj lik je titrao na površini,
Koju je on uznemiri,
Kako sad da se smirim,
Kada stvaram od ovih slova
Mnoštvo bola…
©


jjbraddock @ 15:57 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 12:21 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare



I opet sam te sanjao,
Snovima proganjao,
Kroz tamu se probijao,
Tebe iščekivao!

Gugutala si kao golubica,
Pripijena lica,
Ljubio sam te sočne usne,
Sve zabranjene zone!

Kao nezasitna životinja,
Očaravala me tvoja golotinja,
Pohotno sam te žderao,
U kut stjerao!

Dahtala si mazno,
Povlačila se bogobojazno,
Poput neke gazele,
Upijala moje strijele!

Posve sam te poklopio,
U tebe se utopio,
I onda kraj snu dođe,
Na javi još ne prođe!

Ostao mi je miris tijela,
Tvoja usna vrela,
Na mjestima srama,
Praznina moga stana…©


jjbraddock @ 10:15 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 03:43 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, listopad 30, 2007
jjbraddock @ 20:15 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare


 


Nemoj uzaludno lutati 
Izgubljena u sjeni,
Dođi ti malena meni,
Budi mi svjetlo u srcu,
Toplina koja grije,
Neka se sve osmjehuje,
Tada se sve može,
Radosti se množe,
Samo daj kruha duši mojoj,
Napaćenoj duši samotnoj,
I sa mnom se spoji,
Još večeri ove…©


jjbraddock @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare





Sreo sam ga u suton,
Nečujno je hodao,
Tužan je bio,
Uskom stazom hodio,
Poput starog tragača,
Propalog svirača,
Artista, slikara bez kista!

U suton sam ga sreo,
Asfalt je bio vreo,
Pio je iz flaše,
Povrh bašče,
Poput nekog mudraca,
Blijeda faca,
Zaneseno je gledao,
Šutnjom se okružio,
Nije se tužio,
Opijen je bio,
Ne sadržajem flaše,
Nego što ga prozvaše!?

Da nikada nije volio,
Da je zbog nje obolio,
Što je hodao sred staze,
Gdje zaljubljeni samo gaze,
A on je sam bio,
Što je tu tražio,
Bio je poput priviđenja,
Sklupčan u svoja htijenja!?

Sreo sam ga u suton vreli,
Reći smo si htjeli,
Da smo isti,
Pred Bogom čisti,
Poput nekog ogledala,
U njemu sam vidio sebe,
Ljubav smo prosili,
Nismo je dobili,
Nebo je gasnulo,
Sve je splasnulo,
U večernjem žaru,
U nekom ljubavnom paru!

U suton sam ga sreo,
Reći sam mu htio,
Da i mene sjećanja progone,
U ušima zvone,
Sve one riječi,
Koje nismo htjeli izreći,
Onima koje smo voljeli,
Pa smo se privoljeli,
Ostati usamljeni,
Uspomenama zarobljeni,
I ovim stihovima,
Mojim rimama,
Prohladnim zimama,
Koje samo prolaze,
Posred ove staze!

U suton sam ga sreo,
Zadnjega puta,
Mimoišli smo se nasred puta,
Čule su se ptice snene,
Ljubavi bezimene,
Sunce nas pozdravlja na zalasku,
Mi smo bili na odlasku,
Dva usamljena lika,
Kao dva žrtvovana bika,
Koje su toreadori izboli,
Da bi se mase radovale!

Otišli smo tamnim vodama,
Izgubljenim slobodama,
Kao dan taj koji ode,
Kojega više neće biti,
Kao ljubav kad zgasne,
Svijeće ugasle,
Ostali smo bez fitilja,
Bez životnog cilja!

Samo ću se još sjećati,
Da sam ga u suton sreo,
Da još ima ljubavi tužnih,
Onih koji su se rastali,
Koji su plakali,
Jer nisu spoznali,
Da su ipak voljeli,
Ali to priznati nisu htjeli
…©


jjbraddock @ 15:42 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 10:23 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 29, 2007
jjbraddock @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 18:45 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare


 


Srce moje, duša moja,
Puni nemira,
Poput dvostrukog okvira,
Izašli iz špalira,
Krenuli putem svojim,
Uplakani i nijemi,
Poput pokisle ptice,
Koja drhti ispod krova,
Tražeći zaklon bolji!


Svakim danom
Tuge me lome,
Kopaju po srcu mome,
Koje polako izdiše,
Kao prolazne ljetne kiše,
U posljednjem grču,
Misli me moje srču,
Prošlost prevrću,
Nekom novom spoznajom,
Kao utajom,
Da nisam ljubljen bio,
Niti zbog toga mrzio
…©


jjbraddock @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 13:49 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare

 

Narodi se uništavaju tako, da im se prvo uništi povijest, jezik i kultura, a potom se naprave novi. Otuda se nameće zaključak da je i rušenje gradova dio uništenja kulture i jezika. Rušenje gradova, izgleda ima sličnu tehnologiju. Prvo se grad do temelja razori, stanovništvo se raseli, ostaje ledina, a potom se pravi novi, kako bi se prošlost što prije zaboravila. Naslov pri tome ostaje isti.

U ratovima pod ovim našim nebom rušeno je mnogo gradova. Vukovar, Sarajevo, Mostar i mnogi drugi slični gradovi. To je činjenica s kojom trebamo živjeti. To može biti jedina činjenica na kojoj je zasnovan ovaj tekst. Da je to i tako, ne mogu se izbjeći sva pitanja što nadiru kada se susretnemo sa nečim što nas fascinira i užasava. Pravo pitanje je, međutim, kakav je bio grad koji je porušen? Moramo ga postavljati sebi stalno, na različite načine, kako bi smo, odgovarajući na njega, protumačili mehanizam jedne pogrešno montirane civilizacije. Da su rušitelji gradova sebi postavili ovo i slično pitanje, ti gradovi bi možda bili pošteđeni ove sudbine. Najveći broj njih u svom sredovječnom životu nije vidio njihove razglednice. Pisati sada ono ustaljeno, kada su nastali i postali, mislim da je kasno, jer je to trebalo činiti prije nego li su htjeli, da od njih stvore ledinu. Ipak, na znanje, bili su to gradovi kulturno bogatih i homogenih zajednica, koji su pretvarali u ciglu i kamen.


Lešine gradova titraju pred očima opčinjenih medijem i razaranjem. Nagorjele ruševine starina kao da nadopunjuju slike bogalja po bolnicama i ulicama. Da se drugima zatre trag, kao poziv je uslišan više negoli što se priželjkivalo. Leš grada, kao i čovjekov, razvlače hijene i profiteri. Izgleda kao da ljudi za kratko vrijeme između prividne demokratizacije i rata nisu otkrili, ako to već nisu našli u knjigama, da brzo stvorena slava i mitovi bivaju ogoljeni i srozani gore no bilo koji drugi. Sutra će, tko zna, neki novi ljudi zauzeti svoje položaje, stvarati programe, iskoračiti u prostore novih teritorija, odmjeravati i ciljati lokacije. Stručnjaci će obilaziti buduća gradilišta, ne mogavši prepoznati išta u ruševinama lokalne povijesti, kojom se nikada i nisu bavili. Sve se može obnoviti, samo se treba skloniti istina, o spomenicima, o kulturi onih koji su nekada živjeli na tim prostorima, a to je malo teži zadatak, negoli graditeljski izazov. Ipak, mislim da se ništa ne može obnoviti. Od nekih tisuća i tisuća stanovnika mnogih gradova, danas ih nema ni polovica. Razlika je pobijena ili raseljena. O kojima to onda sutra, odnosima i potrebama, o tradiciji i urbanoj kulturi može biti riječi? Ostali su, logično je pretpostaviti, mahom ljudi iz predgrađa, koji nisu imali gdje ili nisu htjeli otići. Ostala je samo bijeda od ljudi, uništenih na ovaj ili onaj način svakim prljavim ratom.



Ako povjerujemo Sjöbergu da je grad stjecište kulturne elite, a da je ona glavni generator urbanog, stvari postaju jasnije. Ovim pohodom elita je uništena. Generalni motiv suprotstavljenih, povezanih i isprepletenih kultura, također. Centar Varšave obnovili su do u detalj građani Varšave, Poljaci, Židovi. Hamburg također, velikim dijelom. Valja očekivati da će spomenici koje Srbi nisu najbolje razumjeli biti obnovljeni, da će oni koje su razumjeli poslužiti za pravljenje “spomen-brdašca…sa spomen-simbolima”. Na Muslimanima i Hrvatima je također da urade isto. Od nacionalizacije zemljišta za pedeset godina, stigli smo do nacionalističkog kamenja. Prethodno postavljeni spomenički simboli su razrušeni. Može li se grad rušiti i poslije rušenja? Bivši grad se proglašava sekundarnom sirovinom, čisti se i prikuplja, dok se infrastruktura u podzemlju “osposobljava”. Sve da bi se “vratio život”. Hoće li će se to desiti i porušenim gradovima? Hoće li će se vratiti život, jer u život ga jedino mogu vratiti Mostarci, Vukovarci, Sarajlije a njih je veoma mali broj! Život je inverzibilan fenomen.



U II. Svjetskom ratu Roterdam je srušen do temelja. Razrušeni život nikada se nije vratio u taj grad. Danas je to suvremen grad, bogat sa mrežom saobraćajnica velike propusne moći, ali Roterdam djeluje kao luđak koji je izgubio dušu i nadu da će je ikada ponovno steći. Možda će sutra ovi gradovi biti suvremeni, ali razrušeni život nikada se neće vratiti u taj grad, jer bez obzira na njihov sutrašnji izgled oni su izgubili dušu i nadu da će ih ponovno steći. Ti gradovi onakvi kakvi su bili, više ne postoje… Da li će ikada više u njima biti Mostaraca, Vukovaraca, Sarajlija? Popišati se na gradskom trgu je skandal, porušiti grad je zločin, a ruševinu prekriti maskom ekologije je morbidno!



Ekologija podrazumijeva sklad prirode. Čovjek nju ometa. Kada čovjek prekorači prag ravnoteže, doživljava kataklizmu. Priroda će nju nekako apsorbirati. Njena milenijska, spora evolucija sve čovjekove osionosti, nepromišljenosti, pa i zločine, vari, pretvara u prah. Glavni čovjekov ekološki cilj je da uspostavi ravnotežu između svog ponašanja i prirodnih procesa. Da sa prirodom uspostavi ravnotežu, poštujući njena globalna pravila. Mogu li to da dosegnuti ljudi nakon svih stradanja?


Ekološka ravnoteža proizlazi iz duhovne. Proizlazi iz ukupnog ljudskog ponašanja. Ako nismo sitničavi, baš su se tom ravnotežom odlikovali porušeni gradovi. Pokušavati se poslije apsolutnog necivilizacijskog čina, sutra prikrivati iza urbanističkih fraza više je od licemjerja. To je nastavak započetog procesa. Poslije rušenja, grad se može zatirati?


Mostar, Vukovar, Sarajevo i mnogi njima slični gradovi kakvi su danas, predstavljaju simbol nečastivog u ljudima. Opomenu. Njihovu lokaciju treba ostaviti vremenu da provari na njoj akumulirano zlo. Porušeni gradovi su upozorenje što nam se može dogoditi. Budući Mostar, Vukovar, Sarajevo, dokaz su onoga što nam se dešava danas. Oni simboliziraju nas, zauvijek…

JJBradock '92


jjbraddock @ 11:09 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare


 


Što me to k tebi vodi,
Iako prepun muke,
Ispreplićem s tobom ruke,
Vodeći ljubav nespretno,
Pomalo izgledam nesretno,
Kao da mi je prvi put,
Iako znam zadnji je!


Okretna si i čila,
Pod mojim tijelom bila,
Ljubeći mi vrat i usne,
Kao česma nepresušne,
Grudi si mi pomamno davala,
Ništa nisi odavala,
U svom gnijezdu pohote,
U kojem zaronjen bludim,
Od mirisa tvog ludim!

Moja želja nezasitna,
Snagom se tvojom grije,
U tebi se nešto smije,
U nove skitnje hitaš,
Za mene više ne pitaš,
Jer ljubav tvoja,
Nije kao moja,
Bila si uvijek svoja
Želio sam da budeš moja,
Makar dok smo ljubav vodili,
Iako je to samo seks bio,
Konačno sam shvatio
…©


jjbraddock @ 09:03 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2007




 


Tražio sam svoj glas,
Kojeg sam putem zagubio,
Dok sam krišom ljubio,
Na obali neke rijeke,
Ispod krošnje drveta,
Pokraj nekoga cvijeta,
Okupanog u jutarnjoj rosi,
Na livadi koja suncokrete nosi,
U suzi koju sam prolio,
Dok sam uzaludno volio!


Tražio sam svoj glas,
Ne da bih govorio,
Već od njega napravio,
Samo za tebe,
Vijenac od cvijeća,
Prsten ljubavlju ispleten,
Tišinu zarobljenu u kugli,
Srce moje na dlanu,
Stih za tebe stvoren,
Samo u ljubav pretvoren!

Ipak, ponijeti ću tajnu,
Nimalo sjajnu,
Da ga nisam našao,
Šutnjom sam se zatvorio,
Glas sam tražio,
Ne da bih progovorio,
Ali glas moj je ostao
Negdje sakriven,
Zarobljen u boci bačenoj u more,
Kuda brodovi daljinama plove,
Da ga nikada nitko ne pronađe
…©


jjbraddock @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 20:55 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 19:14 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 10:48 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare


 


Kao stari hrast,
Staro dugovječno drvo,
Pustio sam korijenje prvo,
Ukopao se duboko u zemlju,
Svemu sam odolijevao,
Niz sebe kišu slijevao,
Sve odapete strijele,
Koje su me probadale,
Koru moju parale,
Noževe u srce mi rivali,
Pa me i potkivali,
Svašta na me ispisivali!


Ja sam za Vas bio drvo,
Ni posljednje ni prvo,
U šumi mnogih oko sebe,
Pod okriljem zvijezda,
Ptičjih gnijezda,
Kojim sam bio sklonište,
Nekom radost,
A nekome tuga,
Nisam imao druga,
Niti prijateljicu,
Svoju istomišljenicu!

Slušao sam pjev ptica,
Gledao dječja lica,
Dušu im osluškivao,
Dušom svojom drveta,
Sa zemljom se korijenjem svezah,
Na sve strane protezah.
Cvijećem sam bio začaran!

Vukao sam svoje godine,
S mirisom truljenja,
Noću se granjem pokrivao,
Pjesmi ptica odolijevao,
Nijemo sam plakao u sebi,
Pomalo se tresao,
Jer nisam jače smio,
Da ne bi neko gnijezdo zdrobio!

Zarobljen u sebi samome,
Plakao sam od jada i samoće,
Životne kratkoće,
Koji će svoju knjigu zatvoriti,
Mrtvim bojama sve obojiti!

U njedrima zemlje bešumno nestati,
Ili neki namještaj postati,
I nikada nitko neće za me znati,
Da sam i ja dušu imao,
Toplinu ljudsku trebao,
Nikada nitko neće znati
…©


jjbraddock @ 09:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, listopad 27, 2007
jjbraddock @ 22:51 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 20:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 16:43 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare


 


Je li moguće biti toliko jadan,
Ljubavi željan i gladan?

Osjećam kao da svi u mene gledaju,
Kao da mi mira ne daju,
Da na svakom natpisu piše,
Svakom grafitu sa strane,
I da iz njih vrište, da od mene ište,
Da je previše tog mučenja bez nade!

Biranim riječima prebirem,
Kao da se prezirem,
Sjećanja će jednom nestati,
Kada duša moja izgubi se,
U drhtaju iznemoglosti blijeda,
Kada se prošlost i savjest jave,
U liku starca posve skrhana…©


jjbraddock @ 14:29 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 11:15 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare


 


Pišem što misao skriva,
Svaka riječ je siva,
Nema tu glazbe neke,
Tu su plača rijeke,
Nema nikakve glume,
Lako se lomim kao staklo,
Ništa mi nije promaklo,
Slažem rime pune istine,
Kao da mi izranjaju iz tmine!


Ne želim misao utišati,
Riječ svoju ublažiti,
Glad za ljubavlju utažiti,
Niti želim javu obojiti,
Moja riječ neće dvojiti,
Svi moji snovi su tu,
Bačeni na ovo podlogu,
Koja nijemo prima,
Poslušno sve otkriva!

Kršim se sa svakim stihom,
Onda se povlačim potiho,
U odaje svoje samoće,
Života danog mi kratkoće,
Ne znam kako će svršit,
Kako ću započeto dovršit,
Ne želim ništa nakititi,
Sve su riječi ogoljene do srži,
A moj stih uzlijeće u visine,
Pomalja se iz moje tmine!

Ne znam sreću pisati,
Jer je ne znam ni živjeti,
Ako i budem jednom znao,
Tko zna bude li me itko čitao,
Jer ljudi su prokleti,
Možda će mi sreću oteti,
A meni će ostati mrijeti,
Sa stihom bola i tuge,
Do neke prigode druge
…©


 

jjbraddock @ 01:52 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2007


 


Je li to uopće moj put,
Koji sam nasumice odabrao,
Ili sam se samo predao,
Kao drugi krenuo,
Praćen sjenkom prošlosti,
Kao nekim prosjakom?

Sretao sam svakakve ljude,
Nije mi bila strana golotinja,
Ljubav u meni tinja,
Nisam bio svinja,
Iako su drugi prema meni bili!

Skidali su me sa trona,
Bacali me u prašinu,
Ogrnuo sam je kao pelerinu,
I dalje išao, ni sad ne znam
Kuda, kao neka luda,
Zagledana u nebesa,
Postavljao sam pitanja mnoga,
Nisam imao ništa od toga!

Na trnje sam se nabadao,
I kada bih ružu u ruci držao,
Uvijek sam krvario,
U magli se skrivao,
S drugima se utrkivao,
A što sam dobivao;
Niti jedne prilike,
Odabrati stazu sreće,
Neko ružičasto cvijeće!

Samo sam plačno dovikivao,
Sjetom se pokrivao,
Ranjenom srcu opravdavao,
Padao i stradao,
Ali ne mogu više!

Ostati ću ležati u prašini,
U toj gomili tuge,
Izbrazdan borama godina,
Iako za mene svjetlosti ima,
Iako je tužna i ova rima,
Ostati ću ležati,
Nitko me neće tražiti,
Još manje dozivati
…©

jjbraddock @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare


 


Promatram te kraj kamina,
Ležala si usnula i slatka,
A do maloprije si gruba bila,
Popila si suviše vina,
Sasula na me bujicu riječi,
Nisam te mogao spriječit!


Nasrnula si prema meni,
Još osjetim na obrazu šamar,
Nisam želio biti tvoj samar,
Pa nositi probleme u sebi,
Oči su ti sijale vatru,
Osjećao sam njihov žar,
I onda si zaspala slatko,
Svađa je trajala kratko!

Je li to ljubav prava,
Kada se ovako iščitava!?
Tvoje grubosti bile su jake,
Bijesnim jezikom izrečene,
Dok ležiš sada, 
Ne znam je li sanjaš,
Možda me i u snu proganjaš,
Ili sa mnom negdje hodaš,
Obalom neke rijeke,
Ili te plaše tvoji snovi,
Koje ćeš s buđenjem zaboraviti!?

Donijela si velike muke mojoj duši,
Sada sam na velikoj kušnji,
Možda ću sve zaboraviti lako,
Kada se probudiš i poljubiš me tako,
Najveće rane tvoje riječi mi tvore,
Ne želim nikakve izgovore,
Možda će te modrice podsjetiti
Koje si ostavila na meni, ili ćeš
Misliti da pripadaju drugoj ženi,
Pa ćeš me opet napasti!?

Ako se ponovi opet sve,
Ne znam hoću li ostavit te,
Ili ću si i dalje boli zadavati,
Sve ti to dozvoljavati,
Pa ću u svome kutu,
Suzama ispirati boli te,
Ili ćemo zajedno oboje!

Dok te sada gledam kako spavaš,
Uzdasima snove označavaš,
Tko zna, je li te muči noć prošla,
Ne znam jesi li pameti došla!?

Kako mi se sada čini,
S tobom ću dugo voditi bitke,
Slušati tvoje riječi britke!

I dok sada ležiš raspuštene kose,
Uz vatru toploga kamina,
Spustio bih na tvoj obraz lako,
Poljupca dva, mila i fina
…©


jjbraddock @ 14:41 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 10:50 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare


 


Samo mi još jednom daj
Svoje bujne grudi,
Za kojima žudim,
Onaj grm fini,
Da u njega zaronim,
Svojim prstima prozborim,
Pjesmu koju si voljela!


Daj mi bujni cvat svog cvijeta,
Da ga poljupcem oprašim čista,
Želim da zauvijek blista,
Da u tvojoj svježoj travi,
Pijem kapi tvoje rose,
Koje nas u strasti nose!

Još jednom mi daj,
Samo još ovaj put,
Taj užitak slatki udijeli,
Da ti se čelo orosi,
Da osjetim miris u toj kosi,
Daj mi još jednom,
Ne budi sramežljiva,
Samo mi još jednom podari
…©


jjbraddock @ 02:26 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 25, 2007
jjbraddock @ 23:01 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare


 


Danas mi dan baš i nije,
Žudim u samoći doma,
Uz zvuke glazbe opojne,
Blage, zapao sam u neko 
Klonulo stanje,
Uspomene me muče,

Sadašnjost lomi,
Zanos grozničavi,
Uzdah me teški uljuljkuje,
O jednoj ženi sanjam,
Koja je meni bila mila,
Ali nikada moja nije bila,
Ipak mi je u srce ući smjela,
Zagonetno se smiješeći smjelo,
Ne znam bilo joj se htjelo,
Jednoga dana mojom biti,
Hoće li me uopće htjeti
…!?©


jjbraddock @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare


 


Sjećaš li se draga,
Onog nebeskog sjaja,
Dok smo ljubav vodili,
Kako smo otkrivali,
Kad smo uživali,
Sjećaš li se tih dana!?

Jako davno je bilo,
Ali te zaboraviti ne mogu,
Tvoju krasotu, korak hitri,
Dok si mi u zagrljaj išla,
Zaljubljena meni prišla,
Smiješka od tisuću zvijezda,
Tvojih ruku dodira,
Svih onih mojih nemira,
Nevina pogleda na meni!


Sjećaš li se draga,
Onoga nebeskog blaga,
Koji nas je kupao,
Srce nam čupao,
Dok si odlazila!

Otišla si bez povratka,
Odnoseći moje nade,
Sred nepregledne livade,
Ostao sam smočen,
U bol veliku pretočen,
Suze kišom skrite!

U duši tvojoj srce stoji,
Što ga srce moje sjetno gleda,
Smiješim se tvojoj sreći,
Dok bol me bije,
Ja znam praštat,
To malenkost nije
…©


jjbraddock @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 15:52 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 09:38 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare


 


Ostavljam ti ovaj poljubac blagi,
Na tvoj vrat dragi,
Da te uvijek na mene sjeti,
Kada otvoriš oči svakoga jutra…©


jjbraddock @ 00:24 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 24, 2007


 


Trebam te još malo,
Nisam sebičan,
Niti sam dvoličan,
Ali do glasa tvoga mi je stalo,
Da mi rasprši ove borbe ljute,
Koje se u meni vode,
Da me konačno oslobode,
Pa makar samo stajala,
Riječ ne progovorila!


Kao potok kraj mene žuborila,
Zoru sa mnom dočekala,
Kao mnogo puta prije,
Dok smo utišavali nagon smjeli,
Pa se opuštali opijeni,
Kao uspavankom nekom,
Muzikom dalekom!

Nemoj mi san uskratiti,
Znam da se nećeš vratiti,
Okruni mi misao moju,
Dodaj noći ovoj boju!

Neka bude ovjenčana tobom,
Okrunjenom kraljicom mojom,
A ja heroj koji jeca,
Koji pred tobom kleca,
Izmoreno se hrva sa snom,
Koji ne želi usnuti bez tebe
…©


jjbraddock @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare


 


Čudnim velom pokrivena,
Izvire tišina zanosna,
Preplavljuju me sjećanja,
Razgolićuju moju nadu,
Padaju sve laži u trenu,
Nestaje glazbe u meni,
Ote mi se krik iz tame,
Ostali smo sami i nijemi,
Tišinom obavijeni
…©


jjbraddock @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare


 


Duša moja 
Na ruku ti je pala,
Dlan ti takla,
Srce nije,
Vrijeme je išlo dalje,
Nisi se ni pomakla,
Tužne sam suze lio,
Vrijeme je starjelo,
Kao što sam i ja bio,
Sve što smo imali,
Nestalo je, isparilo,
U raskoraku, u mraku,
Sve je prekrila tišina,
Ne čuju se ni crkvena zvona,
Probudih se znojan i plačan,
Prepun nekog bola,
Koji me jezom ohladi,
A vjetar rashladi, rasprši,
I odnese put neba
…©


 

jjbraddock @ 14:24 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 11:22 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, listopad 23, 2007


 


Sutra ču, večeras ne mogu,
Sutra ču misliti 

Na prekosutra,
Na neka nova jutra,
Večeras ja to ne mogu,
Nemojte me na to tjerati,
Možda ču pretjerati,
Pa ni sutra neću,
Ni prekosutra,
Možda nikada!?

Takav život sada vodim,
Koji me nikuda ne vodi,
Ovog trenutka mi pogoduje,
Ništa me ne raduje,
Osim sna koji mi dođe i prođe,
Kao neki fragment umetnuti,
Osjećaj nametnuti,
Pa istrgnuti,
Koji me iscrpljuje,
Beskrajno nadahnjuje,
Moju dušu ispumpava,
Ja se ne pretvaram,
Ako kažem; sutra ču,
Večeras zaista ne mogu!

Ili hoćete da lažem,
Da nešto drugo kažem,
Recimo da sam istegnuo nogu,
Ne, neću to reći,
Večeras ne mogu,
Ne uživam, jednostavno
Preživljavam,
Nevješto se pripremam
Za vrijeme koje će doći,
Ono što se sutra zove!

Nemojte me gnjaviti večeras,
Niti sutra to činite,
Bolje počinite,
Negdje u zavjetrini,
Ja ću ostati na vjetrometini,
Da svoj plan provedem,
Ne želim biti zaveden,
Dok sve provodim,
Ne, nemojte misliti da izvodim!?

Želim biti u miru,
Sve je sadržano u mome hiru,
Takav ću i ostati,
Možda ču i postati
Ono što nikako ne želim!

Nemojte me tjerati na plač,
Da iz kože iskačem,
Sve riječi u psovke pretačem,
Pa ću se onda ispričavati,
Do poda klanjati,
Kako bih sve ispravio,
Ali se ne bih podvinuo,
Nakani koju želim sutra,
Jer večeras to ne mogu!

Neću više ponavljati,
Stalno iznova obnavljati,
Kao da sam obično derište,
Koje stalno nešto ište,
Večeras me ništa ne raduje,
Možda će mi sutra biti lakše,
Ili prekosutra,
Kada ću biti drugačiji!?

Nikada nisam bio svačiji,
Uvijek sam svoj bio,
Radio što sam htio,
Iako to nije pametno,
Ali meni je svejedno,
Jer sam tako odlučio!

Pustite me večeras,
Ležim u miru,
Hoću sada odmarati,
Možda ču i spavati,
Nemojte me siliti,
Ništa se neće promijeniti,
Osim moga gnjeva,
Već mi se zijeva!

Nećete me razumjeti,
Ne znam hoće li vam uspjeti,
Ali sutra ču, 
Večeras zaista ne mogu,
Nikako ne mogu,
Sutra ču vam reći,
Ili će to prekosutra biti!?

Nemojte Boga huliti,
Uzaludno me tješiti,
Govoriti što i kako,
Bolje je ovako, 
Vjerujte mi nekako,
Znam to po sebi,
Bolje bilo ne bi,
Da još jedan dan prođe, 
Nekada mi tako dođe,
Možda i više puta, 
Sutra ču vam reći,
A možda i neću,
Nemojte mi kvariti nesreću,
Reći ću što ne želim, 
Večeras sigurno neću,
Sutra, sutra, sutra ču,
Možda prekosutra....
©


jjbraddock @ 23:42 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare




Koliko puta sam rekao:
«To više neću prolaziti,
nema nikakve svrhe»,
I onda bih opet učinio isto,
Nikada nisam bio na čisto,
Sam sa sobom 

A još manje sa osobom,
Koja me u sve to dovodila,
Ostavljala na pola puta,
S vremenom koje nepovratno izgubih!

Uvijek sam stajao u pogrešnom redu,
Iz kojeg bih izlazio tek na kraju,
Kada za pogrešku moju već svi znaju,
Ali sam opet s novom nadom nastavljao,
Nikada se nisam odvajao ili kajao,
Od onoga što mi u srcu leži,
Svega onoga čemu duša teži!

Prošao sam sve u životu,
Vidio ružnoću i ljepotu,
Koja se prostim okom vidi,
Ali i onu koja se stidi,
Duboko skrivena,
U nama samima,
U svemu što mi jesmo,
Ali je možda ne htjesmo,
Nekom pogledu izložiti!

Prošao sam sve sumorne zore,
Puste luke i trgove,
Svježe oprane ulice,
Po kojima se vjetar igrao,
S papirom, bacao nam ga u lice,
Pokisle kipove u parkovima,
Grobove na grobljima,
Razgovarao s mrtvima,
Odlazio u nepregledna polja,
Nadajući se da će biti bolja,
Da bih završio u pustinji,
Prepušten osjećajima kao golotinji,
Ogoljenog srca koje se tako osjećalo,
Koje i dalje nije shvaćalo,
Dokle će tako izdržati!?

Osjećao bih se kao goli kamen,
Kojeg sunce prži,
Kojeg ništa više ne drži,
Ni more ga ne može saprati,
Sve tuge s njega odnijeti!

Kao cvijet usred vrta,
List koji na vodi pluta,
Djetelina s četiri lista,
Koju nema tko ubrati na livadi,
Kao vatra bez žara,
Čovjek bez para!

Osjećao sam se kao zrno pijeska, 
Ogledalo bez obrisa,
Pjesnik bez svoga stiha,
Posrnulog u svome snu,
Bez zraka i vode,
Bez ikakve slobode,
Ostavljenog da ga vjetar ogoli,
I da se tako razboli,
Jer ga nema tko čitati,
Žedno se s izvora napiti,
Drhteći na osami u svojoj dubini,
Čekajući da vrijeme rane zaliječi,
Ovakve stihove spriječi,
Da izađu iz moga pera
…©


jjbraddock @ 19:32 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 14:32 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 09:49 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 22, 2007


 


U svakom mome stihu,
Kriju se bolne rime,
Koje tajnu moju otkrivaju,
Ispisujući moje ime,
Teško mi je plovit ovako,
Razotkrivat misao svaku,
Koja iz tame izmili,
Pokazuje da još živim,
Da srce imam, da znam
Njime iskreno zboriti,
Osjećaje svoje tvoriti!

Kad sutra pođem put neba,
Svatko znati treba,
Da ljubav želim,
I tamo gdje budem bio,
Novi stih tvorio,
Ljubav se ne zaboravlja,
Božanstvena ljepota njena,
Te divne oči koje sjaje,
I ako mi samo jedan pogled daje,
On je dovoljan razlog iznad svega,
Da ljubav nikada ne zaboravim,
I da je ni tamo ne ostavim
…©


jjbraddock @ 23:27 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 18:40 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare


 


Zašto mira nemam,
Ludo hrlim,
Ustreptao gorim,
Strahom svladan,
Bolan i jadan,
Plašim se i padam,
Ali još uvijek se nadam,
Kao ptica letim,
S omčom o vratu,
Svakome na dohvatu!?


Kažnjen sam bio,
Nisam to htio,
Nevidljivim okovima stegnut,
Ne mogu izbjegnut,
Kada me ne smatra svojim,
Ipak se bojim!

Pokraj vida ne vidim,
Pokraj glasa se ne glasam,
Pomoći tu nema,
Umrijeti ne mogu,
Živjeti mogu,
Bez smijeha na licu,
Sa suzom u oku!

Ne mogu šutjeti 
Ako to ljubav nije,
Ako to jeste ona,
Nije valjda zlu sklona,
Slatko je takvim biti,
Zašto to kriti!?

Nemam nikakva prava,
Da se izvrdavam,
Možda su moji grijesi,
Razlog mojoj sjeti,
Možda ću sutra htjeti,
Od ljubavi umrijeti
…©


jjbraddock @ 15:47 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 11:07 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 21, 2007



Prijatelju, heroji ne plaču
Plaču ljudi koji dušu imaju
Kao što je imaš ti,
Ako baš moraš,
Plači, isplači sve,
Sve  godine tuge, sreće,
Život nam čuda donosi
Ali i male stvari odnosi!

U stara vremena nas vraća,
Pokušavamo ga shvatit, 
Nešto što smo izgubili vratit,
Kada smo mislili 
Da smo sretniji bili,
Ali vjeruj mi, i tada smo snivali
Zaslijepljeni smo bili
Pa nismo otkrivali
Bit naših života!

Nemoj misliti da nisi sebe dao
Za ono što si snivao, želio,
Bez Nje ne bi preživio,
Nemoj prijatelju lutati
Uzaludno snivati, živi,
Sebe ne krivi,
Samo ćeš nove boli otkrivati,
Ljubav ne trebaš moliti,
Ona će ti sama doći!

Moraš sebe pronaći i voljeti,
Onda će te voljeti i drugi,
Teško je stare rane preboljeti,
Svi mi griješimo, svi se tješimo
Ali moramo konačno sa sobom
Riješiti, dalje u život krenuti!

Nisi kažnjen što voliš,
To je najljepše što imaš,
To da možeš voljeti,
Prijatelju, heroji ne plaču,
Plaču ljudi kao što si ti!

Nesretni su oni koji srca nemaju,
Oni ne mogu voljeti, 
Jedno shvati, to nisi ti,
Nije do tebe, do njih je,
Samo ljubav daj, ne boj se sna,
Doći će Ona, koja će je prepoznati
Ono što si zaista ti, 
Ne plači prijatelju!

Nemoj plakati, suze liti,
Nemoj se njih sramiti, one su
Samo boli koje iz duše izlaze
Koje teku, načine rijeku
Koja se više nikada ne vraća,
Vrijeme je da prestaneš plaćati
Nešto što si već platio,
Ali nisi prihvatio
Život koji ti se nudi!

Postoje ljudi, postoji Ona
Samo joj ne daš do sebe, zbog Nje,
Oprosti si sve, oprosti se od Nje,
Molim te kreni dalje, prijatelju,
Kreni dalje podignute glave,
Ponosno, prkosno, hrabro,
Nemoj žaliti ono što si za Njih dao,
Jer da nisi, ne bi u oči sebi pogledao!

Ti si pružio sve, nije do tebe, 
N
ije ni do nje, takva je sudbina
Molim te, prihvati je i kreni,
Prijatelju ne plači, 
Jer heroji ne plaču,
Plaču ljudi kao što si…©

P.S. Pjesma je posvećena njemu,



jjbraddock @ 20:50 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, listopad 20, 2007

 

-Nekad davno ništa nije postojalo osim mraka. Teško je danas zamisliti to ništa, ali samo to bijaše - osim Boga ! I onda Bog stvori svjetlost. Tako je mogao biti dan i mogla biti noć- umjesto vječnog mraka ! Onda Bog načini zemlju, razdijeli je na kantone a ine dijelove na golema kopna. Bog stvori svod nebeski i na njemu načini "NO FLY ZONE", samo za zrakoplove i helikoptere i pokoje druge.

          Načini i sunce i mjesec, da tako uvijek dan bude nakon svake noći. Onda načini kobnu grešku !? Uze prah zemaljski i udahnu mu zadah smrti! Tako Bog napravi prvog muškarca i prvu ženu... 
I poče, etničko čišćenje planete zemlje!? Da bi danas sva bol svijeta bila u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj... A u Sarajevu, bol i tuga, jecaji... Posljednji krici duše... Krici očajnika! U Sarajevu nikada nije bilo mirno! U Sarajevu nikada nije bilo relativno mirno... U Sarajevu i na Sarajevo su uvijek pucali - pucaju...
Sarajevo je jedno ogromno groblje tek preorane svježe zemlje, spremne za sjetvu. Stalno se prekopava i u nju sahranjuje... Brojke su...10.245... Tko zna koliko novih danas, sutra, i tako redom!? Sarajevo je jedna velika, zidana, grobnica, najveća grobnica... Na nadgrobnoj ploči nema više mjesta za imena.  
Svaki dan netko nedostaje u njemu. Ovo više nema nikakvog smisla!? Ljudi su prepušteni sebi samima. Snalaze se, jure naokolo izbezumljeni za grančicom, komadićem kruha, vodom... Redovi, redovi, redovi... Za život i smrt!


Ubijaju polako i sistematski! Sve je postalo statistika... Koliko jučer, koliko danas, koliko sutra? Sve više i više poginulih, ranjenih, obogaljenih, gladnih i žednih, ludih... A Europa i svijet gledaju...!? Zavaljeni u loži ogromnog balkanskog teatra, gledaju...!? Nikada i nigdje se to desilo nije, niti se sa bilo čim i s bilo kim usporediti može!? Nijedan grad ne umire tako, kao moje Sarajevo! 
Bogami, nijedan...!? To je teatar bogatog i sadržajnog programa, različitih datuma... A Sarajevo ima Mejtaš, Marijin Dvor, po tko zna koji put Vase Miskina, Titovu, ljude male-velike... A grad umire... Svi su nešto zabrinuti za njega, njegove stanovnike...!? Dolaze, prolaze, odlaze... Svi ga vole, simpatiziraju ga...!? Hrabre, "Izdržite-svaka vam čast"!? Tko mu još fali, a da nije dolazio ? Clinton... Papa...! Tko li još...!?


Ma, jebite se svi odreda...! I vaša naklonost, simpatija, podrška... I priznanje, i vaša odličja, i naličja... Dosta mi je više te estrade i promenade, atrakcija i slikanja za portret, album, povijest, osobnu i državnu..! Te vaše prozirne diplomacije, humanizma i renesanse !? Svi ste vi za sve, ali samo ako može da se ne zamjerite jedni drugima. Da ostanete dobri susjedi, a one tamo tko jebe !? Neka se biju. Što neka se biju, neka ih pobiju!?

Eto, to je Europa-svijet! Mislim da je vrijeme da im konačno kažemo hvala! Hvala za sve... Brigu, trud, poštovanje, za sve... Ako ne misle pomoći, onda neka puste ljude na miru. Pustite ih da časno i hrabro umru, kao što su i živjeli, jer dosta su uniženi - poniženi, da nema kud dalje - više...
Pucajte i vi, sav ološu ove planete. Masni, prljavi, zli, pucajte, ali ubiti sve ne možete! Pucajte i vi, Ameriko, Rusijo! Neka svi pucaju, neka se ispucaju... Ovo je poligon za permanentno uništavanje svega što ljudsko je! Pucajte, KAINI, ubijajte... Pucajte, sjaju i bijedo...  svijete - Europo...! Pucajte...! Sram vas bilo!


Gledate i uživate u stradanjima tuđim, u užasnim trenucima sramne povijesti čovječanstva...! Ovdje umire čovjek, ovdje je kraj svega. Razuma, srca, duše, svega... Ovdje je, samo jedno obično sada, naše sada i više nikada..... Davimo se u vlastitoj krvi koja potocima teče. U našoj krvi, ne vašoj!
U tome je velika razlika - vaše hladnokrvnosti, drastična razlika!? Vi ste zločinci, možda i veći od njih samih, jer ih puštate,  dozvoljavate, i još nijemo gledate...! Pa gdje će vam duša, ta crna duša, kad srca nemate... Vi, hladni i perverzni svijete... Ti, frigidna Europo... Stara, nalickana kurvo sa niskom zvjezdica i komadićem platna. Ujedinjena damo, ujedinjena pogleda u hroptat male žrtve na Balkanu...
Pupka tvog nezaraslog koji se odvezati može, i prosuti svu utrobu tvoju u to ružno i izborani ti lice...! Gegaš se i uvijaš na jeftinim štiklama, jednom nogom u grobu. Ispijena pogleda, troma, dok ti pod nogama umire tek rođeno dijete, a ti ga nogama u stranu guraš i ulaziš u taksi zvani čežnja!


Što više čekate, osluškujete, bilo pipate, čije više samo!? Vi, neljudi, sramoto čovječanstva... Ovdje, čovječe, umire čovjek, čovjekov najveći neprijatelj... Umire nemoć u djeci, civilima, umirete i vi...!? Dabogda vam ruknule samo dvije na Jelisejskim poljima, Trafalgar squeru, 21-oj, Crvenom trgu...! Imali Miskinove, Titove, Mejtaše.... Možda bi onda sve drugačije bilo!? Muka mi je više od vas, vaše brige, NATO-a, UNPROFORA, OUN-a.... I četnika, početnika, Kozirjeva, Kristofera, Stoltenberga, Owena, Clintona...
Samo se mijenjate kao protagonisti nekog filma... Likovi novi, honorari, rolna stara... Ne, više nam ne treba nitko!? Mislim da se i Bogu zgadilo sve...! I ako vidiš ovo, Bože, stavi ruke na zemlju ponovo, i uzmi živote kao što si ih i dao... Neka ništa opet ne postoji, osim mraka, jer neki izbori vode dobru, dok su drugi tako bolni! Da više ne bi bili, neka i tebe, Bože, nema, da ne načiniš ponovno istu grešku i stvoriš nečovjeka...

P.S. Tekst i prilog su napisani i napravljeni davne '92 i emitirani na desetine puta. Došlo mi je da ga opet objavim, iako sada ne bi mogao snositi posljedice kao što sam onda zbog sličnih stvari...
JJBrdadock


jjbraddock @ 22:57 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 19:32 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare


 


Brojim noći bez sna,
Tvoga tijela kraj mene,
Opakosti nebrojene,
Usana koje sam ljubio,
Svaki puta sve više gubio!


Usne tvoje laži su govorile,
Uvijek me zavodile,
Jer sam to tražio,
Da bi samoću ublažio,
Dok su me tješile,
Podlo i sve grublje,
Zapadao sam sve dublje!

Bez ikakva smisla,
Svaka riječ tvoja nesuvisla,
Med i mlijeko je govorila,
Samo da bi se dodvorila,
U gubitnika si me pretvorila,
Samo na tebi svojstven način
…©


jjbraddock @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare


 


Tvoje riječi moje svlače
Ostavljaš me srca gola
Dopireš do bola,
Svojim usnama ga odnosiš,
Sve je u tugu zavijeno
Moje srce tobom je zarobljeno!

Znam da postojiš ti
Koja ćeš je odnijeti,
Sada si negdje daleko
Na mene misliš,
Kao što ja činim svako večer 
Dok na počinak s tobom krećem...©


jjbraddock @ 13:42 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 10:01 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, listopad 19, 2007

 
                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                   


Okrećeš glavu,
Odbacuješ uspomene,
Koje padaju na tlo,
Na zelenu travu,
Uranjajući duboko,
Odmahuješ glavom,
Kao da stresaš sa sebe,
Nešto što zrakom plovi,
Kao da su te napali snovi,
Toplih i svježih uspomena,
Na ona stara vremena,
Koju šutnjom svojom prikrivaš,
A one se i dalje gomilaju,
Zrakom plivaju i dozivaju,
Jesen u vjetru dalekom,
Pod istom smrekom,
Kada su srca gorila,
Na svjetlosti danjoj,
A ruke su javu otkrivale,
Sve zidove razbijale,
Našim dodirima i glasom,
Usne su ljubile usne,
A sada su samo nijeme
…©


 

jjbraddock @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare

Nikada zaboraviti neću, taj 10. rujan '94 i moje Sarajevo! Tog dana sam konačno odlučio otići, jer mi se toliko toga skupilo, da nisam više mogao disati. Najteže mi je bilo ostaviti majku i sina, koji je imao sve papire, putovnicu, ali eto nije mogao sa mnom na Unproforov avion, bolje reći bombarder preko srpskih check pionta, jer su tako mogli jedino novinari, dužnosnici ali ne i civili. Majka ne bi ni htjela i da sam je puškom tjerao! Taj dan neću zaboraviti i ne mogu! Obišao sam Sarajevo sa sinom, uzduž i poprijeko, kao da sam znao, a znao sam, da se neću u njega više vratiti, bar ne kao stanovnik njegov, rođeni Sarajlija! 

Kako sam svoj novi Golf III. spalio još '92( još je u koritu Miljacke u krugu TV-a) , jer ga nisam htio dati za potrebe Armije BiH, da s njim idu na prve linije, (kao da je tenk a ne običan automobil)!? Sinu, koji je sve vrijeme dolje, i sada je, nisam previše htio filozofirati, ali sam ga vodio na ćevape, kolače, kupovao neke stvari, pokušavao ostaviti traga, što bolji dojam, što bolju sliku! Jer tko zna, da mi se nešto dogodilo, a moglo je, bili se više vidjeli ikad!? Slikali su nas na svakom koraku zajedno, vozili smo se u pozajmljenom golfu gore dolje. Bio sam više nego tužan i još i danas me boli sve to, ali morao sam izaći, (jer mnogi nisu imali press kartice kao ja da izađu), da nešto napravim od svoga života, jer sam dolje zatupio u zgradi TV-a gdje sam spavao 3. godine kad su mi spalili stanove. Ostavio sam mu dovoljno novaca da ima, ali sam uvijek mislio da je nedovoljno sve, iako njemu ništa nije falilo cijeli rat. Svaki dan je imao svega, za razliku od mnogih koji nisu imali ni kruha. Taj dan sam se isplakao kao nikada u životu i navečer prije policijskog sata otišao do djevojke i rekao joj isto. Bila je iznenađena ali sam joj obećao kako sam i ispunio kasnije, da ćemo biti zajedno ovdje! Bili smo ali ne zadugo. Još jedna tužna priča, koju ću jednom opisati u nekom romanu, nadam se! 
Ujutro, rano me prijatelj taksist, kojem sam znao za djecu donositi, tijekom rata iz Ancone neke stvari, odvezao na aerodrom, koji su iz zajebancije (njima je sve bila zajebancija), nazivali, jer nisu ništa vjerovali, kao ni u nas, «maybe airlines»!


Od ujutro 07:00 do 15:00 toga 11.09.1994 bio sam sa stotinama drugih novinara na aerodromu, jer niti jedan avion nas nije htio voziti a sve druge delegacije da. Popušio sam šteku Marlbora i kolega novinar iz Boston Globa je izračunao, koliko sam ih popušio za vrijeme rata, jer sam pušio šteku dnevno 3. godine, baš tako, od 100 – 150 DM-a svaki dan. Imam taj članak, kao i mnogu drugu arhivu, ali nevažno. Konačno su došli Amerikanci i sve nas uzeli,  a ja sam znao da ne smijem ostati, jer su me vidjeli Srpski oficiri za vezu, koji su me dulje vremena vrebali zbog moga pisanja i dokumentaraca. Nisam se plašio toga, već da bih mojim likvidiranjem izgubio mogućnost pomoći svojoj majci i sinu, ionako su propatili dosta zbog mene. Ulazio sam u avion sa samo dva kofera ispunjenim kasetama rata i par stvari jer sve ostalo sam razdijelio onima koji nisu imali što obući, a ja sam eto imao mogućnost, ako izađem, kupiti si novo, jer sve ostalo mi je izgorjelo.

Nabio sam pancir od 45 kila i šljem jer ne bih drugačije ni mogao u avion. Plakao sam cijelim putem, dok je avion rulao po pisti, pokušavao sam zapamtiti svaki trenutak gledajući kroz male prozorčiće! Srbi su zapucali na avion, kao po običaju, koji je izbacivao svjetleće rakete da odvodi projektile. Nije me bilo strah toga, veći strah je bio kako ću to sve preživjeti sam, ovdje gdje nemam nikoga, kako ću se snaći, iako me čekao posao kao novinar u tjedniku «Panorama», na 3. programu kao režisera, koji je trebao početi nešto kasnije. 
Plašio sam se svoga srca i duše kako ću iz svega toga. Let nije bio dug, samo do Splita, jer je u Zagreb dolazio Papa Ivan, prvi puta. A ja, vjerovali ili ne, one filmove na kojima je moja majka, moj sin, nisam razvio do danas! Zašto! Ni sam ne znam, samo me strah pogledati tugu u očima svoga sina, svoje majke koje više nema, sebe. Ne, ne smijem razviti taj film, ne smijem se vratiti u to vrijeme, iako ponekada zakoračim…kao sada…


 

JJBraddock

jjbraddock @ 18:41 |Komentiraj | Komentari: 49 | Prikaži komentare
jjbraddock @ 16:11 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
P.S.
Powered by Bomb Mp3 Music Player
Index.hr
Nema zapisa.