Moja Autorska poezija
Blog - prosinac 2008
srijeda, prosinac 31, 2008



Zimi kad se riječi lede u zraku, pomislim da pupoljak 
neću više vidjeti u parku, da će grane vječno ostat gole, 
i sve je nekako pusto, tužno, raspeto, baš kao i duša 
između želja i htijenja ukleto, pružam ruke, kopam po 
uspomenama, godine bježe, bježe i ruke, lica draga, 
nikoga nema, ni traga, koraka neka, samo pustoš, 
hladnoća i koraka jeka, zagledah se u nutrinu, prokopah 
do izvora bola, odstranih ga, u bezdan bacih ne bi li se 
ljubavi napio vječne, ali je nema, radost je nijema, 
a naslada drijema, čeka da me zgrabi, da me se dograbi, 
umom zagospodari, trunu i misli, a kako ne bi stvari 
godinama načete, u koloni oblaci plutaju kao polja pamuka 
postaju, kao da me netko progoni, kao sudbina ukleta,
zavišču začinjena, glasom zlobe objavljena kao velika
laž rasprostranjena i ne podnosim više ovaj zločin nad
svojim umom koji osjećaje u bol pretvara, zajedljivo se
udvara ne bi li me slomio, žednim u polju ljubavi ostavio
da suzama natapam zemlju po kojoj sam hodio...©

p.s. želim Vam Sretnu Novu Godinu...


jjbraddock @ 11:58 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 30, 2008



U izdisaju suhe zimske noći, 
u obrisima svjetlucavih Božićnih 
lampica s borova na prozorima, 
ostavljam tragove svoga daha, 
postojanja, u jecaju smrznutog 
mjeseca skrivenog među oblacima, 
na hladnim rukama zavučenim u 
džepove kaputa, zaogrnut šalom, 
brigama, kratkih koraka, zaokupljen 
mislima, zarobljen tobom, ostavljam 
ovaj dan iza sebe, baš kao godina nova 
što staru ostavlja, ispraća i više joj se 
nikada ne vraća, tako i ja nestajem u 
beskraju, nemoćan, pogledom pratim 
staro vrijeme koje nestaje, novom se 
predaje i sjenom postaje koju svjetlost 
uličnih lampi kratkotrajno briše a svitanje 
će učiniti da se ne vraća nikada više...©

jjbraddock @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 29, 2008


Molim te, nemoj nikome reći,
da još uvijek šetaš mojim mislima,
da pokušavam dokučiti u svakom 
znaku pokraj puta neko značenje,
da korake usklađujem s tvojim, 
zamišljenim, malenim, da otvaram 
i zatvaram oči s tvojim likom, da si 
mi postala tikom koji me neumorno 
na svakom koraku prati, da ne postoje 
minuti, sati u kojima nisi ti! 

Nemoj nikome reći da mi tijelo plače, 
Osjećaje u grčevima pokazuje, da mi 
svaki dan dokazuje tvoje postojanje!

Molim te, nemoj nikome reći ništa 
o nama, neka ova noć, ova tama
jednostavno sve prekrije i ono što je 
bilo i što bilo nije! 

Nemoj, ne želim da mi se netko sutra 
smije, da mi ovo srce kao ludo bije a 
da tebe nema kraje mene! 

Nemoj molim te, ako ne želiš da ova 
moja mala, razdragana duša ostane 
bez tebe tužna! Nemoj!

Ali ako mene netko bude pitao koga 
sam volio, reći ću da si to bila ti! ©

jjbraddock @ 01:43 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, prosinac 27, 2008
jjbraddock @ 19:19 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, prosinac 26, 2008


Jednog dana mi reče: Nisi svjestan koliko te želim?
Što me onda ne uze, nego mi natjera suze da klize
po licu, da ogreznem u piću, ostarim preko noći, 
završim u samoći? Što me onda ne uze?

Visio sam o niti, prestao stalno govoriti
da je prekasno stigla, kleknula mi pred noge, 
postavila uvjete mnoge, za mene prestroge!

Nikada je više vidjeti neću, danas sam zapalio 
svijeću, mislim već treću, neprimjereno mojim 
godinama, svojim vlastitim rukama u ljubavnim 
mukama, dok su sve njene vrline, predivne obline,
s dimom odlazile, zidove mi prljale, kroz prozor 
srljale!

Ona si je pravo uzela, sve što sam izgubio,
sve što sam ljubio, da mi na nos nabija,
kao na križ pribija, a kaže da me željela?

Kako to da si me htjela ljubavi prokleta,
dok je svijeta i vijeka za tebe nema lijeka,
niti tvorac ove pjesme glasnije govoriti ne smije,
sve svoje što mi uze, dok stojim pokraj prozora,
gledajući u daljinu i ovu noćnu tminu,
a kažeš da si me željela?

Rekla si mi: Osigurat ću ti mjesto ljubavi nove, 
kao neki prijestol bogate trpeze, oduzeti ću ti 
samoću i tu tvoju zloću, postaviti čuvara, nekoga 
vladara, da te sobom vodi, da te oslobodi misli crnih?

Eto, vjerovah ti ljubavi, za to sam se molio,
pa se razbolio dok sam u glavi orgijao,
mislima se ubijao, bez tvoje zaštite,
koju nisam ni tražio, niti te pitao i molio,
nisam znao da si me željela! Nisi reći smjela!

Sada tražim alibi, sjedim u svome glibu,
uzeo bih šibu pa se ozlijedio, samo da ne bi iznjedrio
poneku ružnu psovku sa tvojim imenom!

Rekla si mi: Nemoj više čeznuti, u mislima ogreznuti,
neće se vratiti, bolje ti je shvatiti dok ne bude kasno, 
ako već kasno nije, da ti se drugi smije, 
dok uzaludno čekaš!

Što ja imam od obećanja? 
Moja su shvaćanja sasvim ograničena, ljubavlju 
ogoljena, nisu preboljena, koliko god se trudio, za njom 
žudio! U svojoj duši sam sobu spremio, praznu sobu 
za sve tuge, ove i one druge!

Kada se jednom napuni, vrata ću zatvoriti,
valjda ću preboljeti i ponovno voljeti,
jer će biti puna da više išta stane,
iako ću imati potrebe opet je dalje tražiti,
uludo u ljubav vjerovati, o njoj snivati...
©

jjbraddock @ 14:04 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 24, 2008



Sve što želim to si ti! Da prestaneš odlaziti, sa mnom
se svađati, da budeš ti, onakva kakva jesi!
Želim da se radujemo svakom susretu i da budemo 
jedno, da naša tijela to govore i da riječi budu suvišne!
Sve što želim to si ti, jer je moja sudbina određena
između neba i zemlje, ne mogu se odvojiti od nečega
u što sam ušao dušom svom!
Sve što želim je da s tobom život dijelim, da ti se
uvijek i iznova veselim, i da budem zauvijek sretan!
Sve što želim, to si ti ljubavi! Ali to su samo želje
moje ali ne i tvoje...©

p.s. Sretan i Blagoslovljen Božić i godina nova svima...


jjbraddock @ 12:56 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 23, 2008



Kada me s jutrom probudi pjev ptica
a ja još uvijek snen pogledom i mislima
kroz prozor odlutam, vidim obris tvoga 
lica osmjehom ukrašen! Kada sunce prve 
zrake prospe, meni malo topline da, dok 
koračam gledam sjenu svoju a vidim sjenu 
tvoju! Kada se s lijepom djevojkama 
mimoilazim u svakoj nešto tebe pronalazim! 
Kada kraj izloga prođem, u svakom vidim 
tebe kako me pratiš a ti nikako da shvatiš 
da ljubav to je! Kada dan daleko odmakne 
meni se svako malo omakne ime tvoje dok 
druge oslovljavam a oni me začuđeno gledaju
kao da se pitaju za zdravlje moje? Kada noć 
zamijeni dan a javu san, ja s tobom u krevet 
liježem i sanjam dan kada ovo sve neće biti 
san pitanjem ovjenčan – što to bješe ljubav? ©

jjbraddock @ 10:55 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 22, 2008



Kao posrnula zvijezda koja posljednji put sjaji,
više ništa ne taji nepovratno padajući
- tražim se!

Tražim se u svakom stihu, u svemu prošlom, onome
što me okružuje i rastužuje! Kao kap vode sam se 
istopio, u stihu se utopio, 
pomalo otupio, ali vrata 
nisam zalupio tražeći se i dalje!

Nakon brodoloma izronio sam na obalu, probudio nadu 
zaspalu! Ne želim više bježati od svoga odraza u 
ogledalu, 
želim stisnuti pedalu, ići do kraja, svoga 
smiraja i više se 
ne izgubiti! 

Želim dalje ljubiti i one koji me ne ljube, jer samo tako 
gube, izgubljeni u čekanju, kao u nekom vrebanju, 
nijekanju nečega što nikada 
neće doći, što će mimo njih 
proći, nestati u ovoj noći i svakoj koja dolazi…©


jjbraddock @ 16:28 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 21, 2008





Kad god pružim ruke kao da prazne ostaju, mutnim 
pogledom gledam u sutra, tko zna što još život mi 
sprema a vlakovi prolaze, uspomene i godine od mene 
bježe, budućnost krojim sam, sjećanje ne mogu izbrisati, 
sve drugo ostat će u sjeni! 
Težim vratiti boje i oblike u 
svoje umorne oči, s paletom svojih čuda vjetar mrsi misli 
moje usmjerene na ljepotu ruže omamljenu od kiše i 
zraka, 
koji se lagano diže po stepenicama svjetlosti 
kupajući visoke 
planine, oživljavam sjećanje umjetnim 
disanjem tajanstvenog 
daha i tonem u noć samotnu…©

jjbraddock @ 18:41 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, prosinac 20, 2008



Zadrhtalo plavo oko u odrazu ogledala,
Zatreperilo u odsjaju jezera čiste suze,
U misao se misao moja upisuje, zapisuje
Dušu koja je ostala bez zraka i vode,
Težak i trom vučem se poput prosjaka,
U ognju sam tuge, žalostan ali ponosit!

Neka ptica zlokobnim se pjevom javlja,
Negdje tamo iz granja visoko, da je ni moje 
Oko ne može dosegnuti, ruža skrivena u ljiljanu,
Oko u suzi, plam se skrio u jezeru, čudo u 
Čuđenju, moje ruke posežu, zrak samo sijeku, 
Ništa ne dohvaćam, ništa odavno ne shvaćam, 
Nikakve usne ne ljubim!

Gledam svoja usta na dlanu zgrčena, glavu sam 
Stavio na krilo, gledam patnju na svome licu 
Iskrivljenom, žilama mi teče plamena struja od 
Požude okrunjena, puste želje u šiblje zapletene 
Vise, zahvaćam vodu, vlažim usta a ona i dalje 
Suha nijemo šute!

U mome snu san živi, u misao tone, mislim često
Da ništa ne mislim, s očima crvenim od plača,
Je li to moj odraz u jezeru ili prosjaka što prođe?

Tišinu režem na šnite, slažem na police ne bi 
li se vrijeme u vremenu izgubilo, zapitkujem se 
A odgovore ni ne želim dati, a tišina se samo 
Gomila, nijemo zborim, nijemo slušam sebe, 
Osluškujem bilo, tijelo jedva prihvaća ovo stanje, 
Duša jedva opstaje! 

Uranjam srce u posudu krvlju punom, da ga 
Namočim, pokrenem da kuca jače, zadrhtao 
sam u drhtaju, sjena je izašla ispred mene i 
Pogledu mi smeta, strah me od misli mojih 
Koje crne bješe a ja si novu misao zadajem 
Da idem dalje, ali kako…?©

jjbraddock @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 18, 2008



Strah u meni živi,
Dah u pepeo pretvara, 
Slutnja razlaže svoje otrove,
U labirint mog tijela uvlači se, 
Postaje gost neželjeni!
Okupirao mi je misao
Svojim postojanjem,
Umrtvio mi je ruke,
Zabrinuto lice u ogledalu vidim,
Skriven u svojoj nutrini
Drhtim utrobom cijelom!…©


jjbraddock @ 11:24 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 17, 2008



Odoh se u sjećanje skriti, živjet od uspomena
gdje se ništa ne zaboravlja! Nestanem li -
potraži me, tamo gdje sunce zemlju dotiče
gdje se zemlja s nebom spaja! Gdje svaki dan
Novom danu kliče! Potraži me u svom sjećanju 
s crkvenim zvonom koje na molitvu poziva!
Potraži me u koracima, u svim znacima koji te 
okružuju, u kamenu golom, u blatu, u kasnom 
noćnom satu me potraži, jer sigurno ne spavam, 
budan te čekam da kraj mene ne prođeš…© 

jjbraddock @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 16, 2008


Kad bih znao ko to u meni spava, ubire sne nedozrele,
kad bih znao, kad bih mogao dijete ponovno biti, 
bez posljedica govoriti, vidjeti stara lica, trčati bos 
po kiši ulicama grada svog!

Jesen je, ta mrtva jesen na oknima, a u meni tuga 
nagomilana, neka poznata pjesma tiho dopire,
otvara vrata moga srca, kao da vidim Majku svoju 
kako kuca, za zdravlje me pita zabrinuta, duša 
odškrinuta, godinama načeta, bol u slabinama!

Dvadeset prvo stoljeće a meni se ništa neće, ništa 
neda! Da mi je otopiti još komad leda u srcu svom,
mostove straha i nepovjerenja srušiti, prve ljiljane 
ubrati, mirisati!

Pišem neke pjesme, dosta toga reći ne smijem, 
a kiša pada, kao da me tugom natapa! Da mi je 
vidjeti ono lice dječaka izgladnjelog od 
igre među 
šimširima! 
Da mi je vidjeti sebe sretnog, 
bezbrižnog, da mi je!

Sve je malo tužno, malo plačljivo, ali neki osmijeh 
djetinjstva mi zaigra na licu, vrati mi moju malu ulicu,
bašču, Sarajevo, mahalu, mostove ljubavi i prijateljstva 
koje sam gradio a koje je rat razgradio, srušio, ugušio!

A kiša i dalje pada i ako ovako nastavi napisati ću 
najdužu pjesmu, sjetom, tugom obavijenu! 
Gazim trotoarima mladosti, lišće trulo pod nogama!
Ne umijem, ne smijem zaboraviti ono što se neda,
ne može, ni ove kiše nisu kakve su bile, ništa više 
nije isto, kao da je sve umjetno stvoreno,pa možda 
i ova moja tuga isto!

U glavi mi se zaplele misli, čvor napravile, mladost 
zaspala u kosi, šutnja glasna, budućnost nejasna, 
daleka kao Miljacka mutna rijeka, u koju sam bacao
kamenčiće, puštao papirne brodove da plove, 
vjerujući da će jednog dana uploviti u more!

Sve sam volio, u sve vjerovao, svemu se radovao, 
baš kao dijete pravo! Zaigra mi oko plavo suzom 
zamućeno, misao odleti 
kao ptica uplašena, a moja 
duša sjećanjima dalekim 
ukrašena, koja mi kroz 
prste cure! 

Vilsonovo šetalište kao da mi opet korake ište,
među 
kestenjem opalim, koje sam skupljao, golubove
gađao! 
Znam glupo je, djetinje, ali toga više nema!

Kiša i dalje pada, neko drugo je vrijeme, jesen tko 
zna koja po redu, ulica nova, Trg Marulića pun 
automobila i lišća! Pada kiša, uspomene naviru, u kapima 
se po prozorima 
razlijevaju, mrtva jesen a na oknima 
zima kuca!

Sjećanja me vraćaju daleko odavde, u vrijeme moga 
odlaska, ostavljanja svega iza sebe! Kako je bilo tužno 
Sarajevo, kako sam tužan bio i ja!
Rušili su se moji sni, 
nada spremljena, u dva kofera 
nabacana! 

Odlazak bez pozdrava, od tuge nisam mogao grliti druge, 
nisam mogao reći zbogom ili doviđenja, jer nisam znao 
što bih sa sobom!

Kako je bilo tužno Sarajevo, grad moje mladosti!
Svu ljubav sam pretočio u bol, a ja usamljen brod na 
moru tom! Sjećanja vraćaju sne kao poljupce tople!
Ne mogu zaboraviti, lako umire srce bez ljubavi! 

Pozdravljam te grade moj što te ljubav zovu, dušo duše 
moje, tužan sam ali hvala ti! Hvala ti grade, hvala ti 
Sarajevo moje, grade moje mladosti...©

jjbraddock @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 15, 2008



E, moja draga, ma kako se god sad zvala nije me briga! Arsen reče; Ne daj se Ines! Ma što ne daj se? Daj se kome god hoćeš i radi što te volja, kada se meni nisi dala! Ja putujem, ovom cestom života ludujem, kiša pada ko iz kabla, kako vele! Kišna zavjesa a ja ne vidim ni prst pred okom a kamoli cestu kojom svi nekuda idu kao i ja! Kada zakočim, godine me u leđa udare, oči hoće iz duplje van! Gledam a ne vidim, slušam a ništa ne čujem! A i kako bih mogao od glazbe koja mi bubnjiće rastura? Kako bi od misli koje se isprepliću, kao da mi se kikoću, belje u lice zadovoljno što sam nemoćan! E, moja draga! Baš me briga što sada radiš, što misliš da je pjesma za tebe! E, pa nije! Ovo je pjesma za svakoga! Nije tvoja, nije! Ni ja nisam bio, kao što ni ti nikada nisi bila moja i nećeš! Ja sam još uvijek isti! Isti
pokreti, navike, potpuno isti! Svaki dan čekam da me netko, negdje iza ugla dočeka, netko kome nisam drag, jer pozna svaku kretnju moju! Lako je do mene doći, prelako, ali me teško dokučiti, zadržati, shvatiti! Vozim se, idem u poznato nepoznato! Idem dokučiti nešto iako znam da nema šanse nikakve za mene! Idem, jebiga što mogu, nego samo ići?

Možda bi se i osvrnuo, pogledao sa strane ali od ove proklete kiše i brisača ne vidim ništa! Sve me nervira! I ti mi ideš na živce iako te ne vidim, ne čujem! Nisam te čuo ni onda, nisam te slušao, samo sam gledao kako si našminkana, dotjerana s pažnjom garderoba odabrana! Nisi ni u dućan išla kao sav normalan svijet ležerno odjevena, nisi, jer nisi tako znala! Spremala si se satima a ja čekao i čekao, trpio sve tvoje a znao sam da ne ide, ne može tako! Zašto sam ostao uz tebe tada? Ne znam ni danas, osim da sam jednog dana kao po običaju čekao tebe, ispijao tko zna koju! Vidim konobar mijenja bocu a meni nije to bilo čudno! Nije mi bilo čudno ni kada se sve ispraznilo, kada je čistio ispred mene stalno. Nije mi bilo čudno što su ispred mene bile prazne tri kutije cigareta. Nije mi bilo čudno ni što stari dan novi načeo, nije! Obukao sam mantil, nabio kapu na oči, krenuo vlažnom ulicom! Ni to mi nije bilo čudno dok nisam stigao u stan! Tek tada sam shvatio da to nije bio običan dan, da sam tebe po dogovoru tamo čekao a ti nisi došla! Nisi došla ni drugog dana a ja sam se ponašao isto. Nisi došla više nikada. Otišla si bez pozdrava a ja vrtio telefon u ruci, gledao tvoje ime, broj dobro poznat i htjedoh te zvati ali čemu? Koga da zovem? Tebe! Ma daj što si umišjaš? Tko si uopće ti da te zovem? Što si dopuštaš? Istina je, razlikovala si se od drugih, od svih mojih bivših ali nisi bila nimalo bolja! Nisi jer nisi bila moja! Ja sam bio samo jedan pratioc u tvome životu, netko tko te isprača do novog odredišta! Ja sam ti bio nitko i ništa! I ne znam zašto ovo pišem? Zašto? Možda da ti kažem kako me šibao jesenji vjetar, nosio me ulicom kao list starog hrasta! Kako su me ljudi probadali pogledom, kako sam bio opkoljen vlastitom sjenom, zarobljen! Možda očekuješ da ti kažem kako me osim ovoga pića grije ono staro vrijeme, ti? Da ti kažem da sam te volio, mladost tvoju, tebe? Što? Da je ova pjesma loše prikrivena želja za tobom? Tvojim grudima, bedrima koja su mi bježala pod prstima kao uplašena košuta? Očima u kojima sam se topio a koje su sve drugo gledale, osim mene? Što očekuješ da ti kažem? Što? Da si bila u krevetu prostakuša koja me izluđivala dok bih iscrpljen kraj tebe ležao, ili da si bila dama pred drugima? Misliš li da ću ti reći da svaki put kada u krevet liježem mislim na tebe, na dane i noći provedene skupa? Ili da se Bogu molim da mi se vratiš? Da me nostalgija pere, sjećanje na tebe?

E, pa neću ti reći ništa, neću priznati ni jednu jedinu riječ, slovo! Ionako ovo nije pjesma za tebe! Ovo je pjesma za sve druge, samo za tebe ne! Ne prepoznajem te ni u jednoj pjesmi, ni jednom stihu. Znam reći ćeš da se varam pred vlastitim očima! Da kradem vrijeme! Bezobrazno je to od tebe ako tako misliš! E moja draga, moja bivša draga! Baš me briga gdje si sada, kome se daješ, s kim liježeš i s kim se budiš, varaš li muža, ljubavnika, neku budalu kao što sam bio i ja? Jebe mi se za sve! Poznam te bolje od sebe. Najvažniji ti je izgled bio, čak i onda kada si iz kreveta izlazila u kojem si bila sve samo ne dama, pred ogledalom si postajala nevina gospođica koja o životu nije znala ništa!

Ova pjesma nije tvoja, ne pišem je tebi. Nikada i nisam! O čemu da pišem? O nekoliko rečenica koje smo izmjenili prije nego smo jedno postali, o dugim šetnjama kada smo glumili zaljubljene, kada su nas opominjali dok smo se ljubili? Pa to je bio samo jedan poljubac, istina trajao je satima! O mladosti koja je starost pod ruku uhvatila? O čemu da pišem, što da ti kažem? Ne, ova pjesma nije za tebe! Ovo je samo jedan udaljeni glas koji se s kišom miješa, olovne kapi koje me probadaju, staro vrijeme dozivaju! Ovo je ono vrijeme kada su svi oko mene veseli, jer pobogu Božić je pred vratima? Okititi će borove veselim ukrasima, blještavim lampicama, svoje najmilije će obasuti darovima! A ja, ja ću okititi bor od uspomena, nitko ga neće vidjeti, biti će lijep i visok, bogat, s velikim kuglicama a u svakoj od njih bit će jedan dan moga života, ma koliko lijep ili loš bio, on je moj! Da priznajem i tebe će biti, eto to priznajem, ali samo to! Bit će te jer si dio moga života bila ali više nisi! Nećeš biti najljepši ukras ali mogla si biti. Nećeš!

Ne volim snijeg ali želio bih da se ove godine sve zabijeli, da ga toliko napada da ne budu potrebna ni ulična svjetla! Da sve bude zameteno, svijetlo i bijelo a ti sa mnom zarobljena! Da ne možeš izaći van! To bih želio! Možda bi tada uvidjela plačući na mojim rukama da nisi svetica, istina nisi ni vrag, da si jedan mali izgubljeni anđeo slomljenih krila! Možda bi me tada pitala, kako se zovem, imam li sestru ili brata, jesam li bio oženjen, imam li djece, što radim, kako živim? Možda bi tada saznala o meni više, slušala me, čula otkucaje moga srca! Možda bi me pitala, volim li te, iako bi pitanje bilo nepotrebno? Možda bi te božični zvončići probudili, pjesma moga djetinjstva raznježila, možda bi svoje godine prostrla po parketu moga stana i tako zaspala! Možda bi nam zamirisale dunje sa ormara moje majke, zrele dunje kao tvoje tople grudi! Možda bi ti tada napravio sina, možda kčer, a možda oboje, tko zna? Možda se više ne bi pravila važna, dovoljna sama sebi? Možda bi gledala kroz prozor kako snijeg pada i poželjela da ostaneš, moja zauvijek budeš! Možda bi mi šaputala riječi za koje ne znaš da postoje? Riječi ljubavi, dok bi ti koljena drhtala a ruke me milovale, tvoje ruke koje to nikada nisu znale! Da, možda! Možda bi se smijala nevino, čisto, možda bi ti oči bistrije bile a srce zaplakalo zamnom! Možda bi zaplakala kao i sve žene, zaplakala od sreće, zbog ljubavi jer nisi vjerovala da postoji?

E moja draga! Možda bi sve to bilo a možda i ne bi? Baš me briga kako ti je, što radiš, koga ljubiš? Briga me kome izgovaraš ono što meni nikada nisi! Znam samo da ovo nije tvoja pjesma! Ovo je pjesma za svakoga, za onu koja dođe, koja će doći! Za onu koja neće načiniti iste greške kao ti! Ovo je pjesma za sve one koji će se prepoznati! Ne pišem je tebi, iako te ima, pišem je i sebi! Pišem je dok su oblaci skrili škrto sunce, a krovovi otežali od magle, a ja ljubavi gladan, žedan, izgladnio, ožednio, ostario!

Ne znam mrziti, ja znam samo voljeti! Ne znam ni zaboraviti, ne umijem! Ni tebe eto nisam! Ni tvoju kosu raspuštenu, ni svoju misao raspuštenu, ni oči tvoje ko dva badema, ni tvoje kletve i psovke, ne umijem, ne znam! Ne mogu! Sjetim se ja i tvoga smijeha, sjetim se svakog grijeha pod zgužvanim plahtama! Sjetim se ja i sretnih dana ali ih malo ima! Sjetim se kako sam te upoznao, za tebe molio! Sjetim, ne bih lagao!  Misli su mi izložene kao u izlogu, nadživjeće sve nas! I tebe i mene! Nadživjeti i ovu odlazeću jesen, nadolazeću zimu, besplodnu nadu moju, nadživjeti će nas i ova pjesma koja nije tvoja!

E, moja draga, moja bivša draga! Uspomene me kovitlaju kao vjetar lišće po trotoarima, ne mogu ih izbrisati! Evo nešto mi u oko upade! Jebemu, sada će netko pomisliti da plačem, da je zbog tebe, a nije! Šutim svoju bol, šutim svaku nadu, šutim želje i htijenja, sve šutim, sve ću da prešutim! Prešutjeti ću i ono i ovo a i vrijeme buduće! Prešutjeti ću i ovaj život i smrt koja dođe, sve! Ne znam je li u meni ljubavi ima, ili je umrla davno prije, još na tvome krilu dok sam ti je izgovarao šutnjom a ti je nisi prepoznala listajući neki modni magazin? Ne znam, jesam li je ispio one noći u onoj boci, ispušio u onim cigaretama? Je li nestala u onom dimu? Ne znam? Znam samo, da ovo nije tvoja pjesma! Sačuvaj Bože, nije! Ovo je samo moj bijeg na obale moga djetinjstva, bijeg u vrijeme dok sam bio živ, vrijeme koje mi nije curilo kroz prste kao ovo sada! Miriše mi to vrijeme bagrema, bašče mladosti, namirisao sam ga kao zvijer plijen i pobjegao u ovu pjesmu! Pobjegao od svega! Od tebe, od sebe, od nje! Vješam uspomene po zidu nevidljivom, a one padaju, padaju kao mrtvo voće, i kotrljaju se niz strminu u rijeku i odlaze, odlaze, ni sam ne znam kuda?  Ali jedno znam; ovo nije tvoja pjesma...©

jjbraddock @ 15:17 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
subota, prosinac 13, 2008



Kada te s proljeća sunčeve zrake budu obasjale a more 
bude ponovno oživjelo, valovima ti više života dalo! 
Kada ptice nebom počnu svoj neumorni ples, a polja 
suncokreta ponovno ožive, žitom zarumene! Sjeti se 
mene, sjeti moga zabrinutog pogleda koji je u daljine 
odlazio, gorjem penjao i silazio, sjeti se strahova kroz 
koje sam prolazio svakom izgovorenom i neizgovorenom 
riječju! Kada ti sreća bude na vrata zakucala a tuga 
nekuda odlutala, nemoj pitati za razloge, nemoj tražiti 
odgovore, nalaziti izgovore kroz život ići dalje! To ti Bog 
šalje, put daje da njime hodiš i svega lošeg se oslobodiš! 
Baci pogled na kamenog spavača i sjeti se dana kada si 
me upoznala, jednog tužnog pjesnika! Sjeti se njegovog 
lika i nemoj ga nikada zaboraviti, ni kada ode sa ovoga 
svijeta, ni kada naiđeš na lik sličan liku mom, znaj samo 
jedno, da ću te zauvijek nositi u srcu svom …©

jjbraddock @ 22:07 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 10, 2008



Ne mogu zamisliti život bez tvojih ruku na svojim ramenima,
usana na usnama! Ti si ono što se dogodi jednom u životu i
što ću već sada pretočiti u uspomene od kojih mi valja
sutra živjeti! Ne bih volio ljubav u bol pretakati, gledati
kako u meni ljubav vene, kako se ruše sni prohujali, u dim
pretvoreni! Ne bih volio kao usamljeni brod plutati,
uspomenama lutati, na tugu i bol se nasukati, zaboraviti, 
da sjećanja ne mogu vratiti na tvoje usne tople i meke! 
Ne mogu zamisliti da se poput rijeke ulijem u more
bezličnog života i da stare pjesme izgube sjaj! Ti si istina
ta što me boli, što me progoni, jer ne želim ništa da
zaboravim što vrijedno je! Ne želim da mi srce zamre bez
ljubavi tvoje! Ako se to jednom i dogodi, napomeni me da
ne zaboravim na snove koje neumorno tkam u samo jedan 
san, kojeg želim da ti dam, poklonim i zauvijek se s tobom 
u mirnu luku sklonim...©

jjbraddock @ 13:45 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 9, 2008



Ne zaključavaj vrata srca,
Nikada ne znaš kad ću pokucati,
Sasvim tiho, na vrhuncu nemira
Dolazim skrit u tvojim mislima! 
Između razuma i ludila,
Čekam kao mjesec jutro
Koji je danu put utro 
Kao čestica prašine u zraku
Svjetlo svijeće u mraku!

Pojaviti ću se na vratima srca tvoga,
Prepoznati ćeš me po koraku lakom
Poput lahora što nebom oblak umiva!

Vrijeme se nije zagubilo,
Niti zaboravilo kako se ljubilo,
Ono počiva u našim očima
Pjeva ljubav u našim srcima
Osvjetljuje bogatstvo žara
Što nosimo u našim grudima!

Dušom oplakujemo u svakom stihu,
Dok sjena se spušta na naša lica,
Snom mutnim prekrita!
Koliko samo ima tu tišine
Uslijed vike ispred vrata srca tvoga?

Nemoj ih zaključati, nemoj,
Jer me savjest grize kao vjetar oblake!
Ne tražim milost tvoju, ničiju, ni svoju,
Samo tražim da ne zaključaš vrata srca,
Ako ja ne pokucam, netko ipak hoće!

Kleknuti će pred tebe obnažene duše,
Kao grane tanke pod težinom snijega!
Ustani, vrata otključaj ako su zaključana,
Ni jutro to ne čini danu, ni dan noći,
Znam da ću jednom do njih doći,
Samo ne znam hoću li ih otvoriti moći!

Možda ću zakasniti, zaključana ih poljubiti,
Samo baciti pogled kroz okno srca tvoga,
Ispisati dahom poruku da sam bio,
Ako zaključana budu…©

jjbraddock @ 15:26 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 8, 2008



Tvoje tijelo, uz moje pripijeno,
U oku strast se užgala,
A u meni sve pojedeno,
Ni osmijeh nije uspio sakriti
Što su moje suze govorile!

Usne tvoje, moje su takle,
Misli se ni korak nisu odmakle
Od tuge koja je u meni obitavala,
Dok su prozorska okna mokra bila
Tuga je u mom srcu gnijezdo svila…©

jjbraddock @ 10:41 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 7, 2008



Ponekad me zora u samoći mojoj zagrli i to me zaboli,
Jedna suza ote mi uzdaha, ni sunce mi ne izmami osmijeha! 
Ništa ne boli kao tuga, postali smo dva nerazdvojna druga, 
prerano upoznah bol jer nikad nisam želio biti sluga, zato i
ništa nemam! Kada ljubav dođe, ja je ne prepoznam, pitanje 
si postavljam; što će ovdje, kad je već bila, pa me 
ostavila? 
Ako jednom tuga bude zaspala, ne znam kako ću se 
snaći 
u još većoj samoći, kako će mi se na tamu naviknuti oči?
O dobra dušo moja, sramotno je da odeš prerano iz bolnog 
života, nemoj izazivati gorčinu, ionako jedva podnosim ovu 
tminu! Znam da bi se htjela odmarati u sred rajskih ljepota,
nije to nikakva grehota! Misao života me ganula, s jutrom 
osvanula, kada se sjetim ljubavi koja je bila u životu mome…©

jjbraddock @ 12:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, prosinac 6, 2008



Ti si moj san nježnošću istkan,
i kada odu svi, ja ostat ću tu,
ostat ću da prkosim tebi i snu!
U vjetar ću se pretvoriti,
s tvojom kosom igrati,
osmijeh ću ti na licu izmamiti,
u kišnoj kapi koja iznenade dođe!
Za laku noć prostrijeti ću zvijezde,
mjesecom nebo ukrasiti,
da usniješ lijepa i budiš se ljepša
nego što san svaki može biti!
Srcu ću ti snage dati da sve shvatiš,
ovaj tren što je zauvijek za nas!
I kada budeš zaplakala gledajući
put kojim umoran odlazim
jer nemam gdje više da se vratim,
tvoje suze bit će stih u pjesmi ovoj!
Moje će usne na tvom licu naći mir,
živjet ćeš vječno u srcu mom
Jer te volim i praštam sve!
Ti koja voliš, ti koju volim! 
Život prolazi kao san, u sobi sam, 
bez riječi slušam šapat kiše, 
u sebi nosim svu bol a srce je sve tiše!
Što bi dao da si tu, da vidim oči drage,  
ali naš život je začaran krug!
I kada ovaj grad bude u san utonuo,
u meni će silno gorjet ljubav i
ostat ću vječno mlad, snivat,
potajno ćemo bol i tugu u duši skrivat!
Tražit ću te, voljet te, osmijeh tvoj, 
i neće biti važne riječi!
Pamtit ćeš osjećaj, dodir svaki,
pamtit ćemo strasne poljupce u tami
jednom kada ostanemo posve sami,
dok vrijeme uspomene bude brisalo
zauvijek u ovoj pjesmi bude pisalo,
da si moja bila, da sam bio tvoj...©

jjbraddock @ 12:02 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, prosinac 5, 2008



Zagrli me, ne govori, šuti! 
Nježno primi ovaj cvijet,
Prigrli ga kao što Bog grli svijet,
Sačuvaj ga i kad znaš da vene,
Podsjetit će te na mene!

Zapamti sjaj zvijezde što pada,
U njenom tragu je nova nada,
Nikad nemoj zbogom reći,
Rijeke će i dalje teći
Kao i život poslije nas,
U pjevu ptica čut ćeš moj glas!

Kad ti novi dan prozor obasja,
Sunce na nebu visoko zasja,
Kad se vjetar s lišćem poigra,
Znati češ da ljubav nije igra!

Nikad nam nemoj reći zbogom,
Zauvijek ću ostati s tobom,
Pogledom me na nebu potraži,
Nemoj živjeti život u laži,
Draži će ti biti svaki dan,
Jer češ znati da nismo bili san...©

jjbraddock @ 13:07 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 4, 2008



Kada bi htjela nestati iz moga života, 
otići tako daleko da te ni misao moja 
ne bi mogla stići, ni osjećaj ovaj doseći, 
ja bih te opet stigao, našao, u svoje srce 
zašao i bila bi tu! 

Kada bi ovo vrijeme htjela zaboraviti, 
o njemu razmišljati, ja bi ga u duši 
sačuvao da mu ništa ne naškodi, mržnju 
da ne izrodi! 

Kada bi se htjela mene 
zauvijek osloboditi, 
srce preporoditi, 
ja ti ne bih stajao na putu, 
ostao bih u 
svome kutu ljubomorno čuvati 
ovo 
vrijeme koje za mene granica nema! 

Kada bi nestati htjela, odmah sada, 
jednom, nekada, ja bih ti rekao hvala, 
hvala što si mome životu novu boju dala! 

Kada bi željela nestati zauvijek, 
kada se ne bi htjela vraćati, prošlo 
sadašnjim plaćati, ja bih te razumio, 
uz tebe bio i kada bih te izgubio! 

Ako bi htjela nestati, nemoj da te moj 
dodir spriječava odluku donijeti, učiniti 
taj korak! Znam život je gorak ali nemoj 
ga gorčijim učiniti, pogrešku načiniti! 

Nemoj me molećivim pogledom moliti 
da te u nakani spriječim, pokušavati da 
zaliječim nešto za što lijeka nema! 

Nemoj! Pusti neka u nama ovo vrijeme 
drijema, uspomene od kojih želim živjeti 
kada dođu vremena teška! 

Nemoj molim te sve pokvariti, lijepe 
uspomene sahraniti, vrijeme koje smo 
zajedno dijelili a nismo ga sačuvati znali...©

jjbraddock @ 10:56 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 2, 2008


Imam jedan san da stojim na pragu vrata 
koja vode u palaču ljubavi i da te čvrsto 
držim u zagrljaju! Da su nestale sve godine 
patnje i tuge, kao da smo oboje prošli ispod 
duge koja je to odnijela! Imam jedan san 
snagom svoje duše opstojan u koji vjerujem, 
da će ljubav prožuboriti kao izvor bistre vode, 
i kao struja proći našim tijelima! Imam jedan 
san koji me vuče iz doline očajanja, briše tugu 
iz mojih očiju, suton koji svitanje ne vidi! San 
duboko ukorijenjen u meni! San kao planina 
velik sačinjen od nade, ljubavlju ozidan, san 
da će tvoje male ruke uz zvuk tvoga glasa 
kao predivne simfonije izgovoriti ono što nikada 
čuo nisam! Imam jedan san za koji živim i za 
koji bih umro da dođe taj dan...©


jjbraddock @ 11:18 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Arhiva
« » pro 2008
P.S.
Powered by Bomb Mp3 Music Player
Index.hr
Nema zapisa.