Moja Autorska poezija
Blog - ožujak 2009
četvrtak, ožujak 19, 2009



Svi cvjetovi tužni u vrtu, u tišini, na brijegu, na visini, 
krije ih noćni mrak a pod njima u dolini cvjeta mak!
Ljube se strasno, srca daju svoja, s izvora potoka izgara 
plamen mlad! Neka nitko naprečac ne izreče svoj sud!
Stoljeća su prošla mnoga, pusta polja i bregovi tužno 
motre,
sada više ništa nema od toga gdje je nekada bio 
moj rodni 
grad, al još noću sjenke po dolini blude toj, 
u jutarnji čas,
kad ptice se čuje poj, ljestvama od svjetla 
do sjajnog sunca idu 
s krilima lakim lete bez kraja, 
u tom polju još uvijek ima nekog 
sjaja, bar u stihu ovom 
kojim ga pozdravljam...©


jjbraddock @ 11:44 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 17, 2009




Je li se najbolje na sve nasmijati kada pred nama stoje 
problemi koji ne podliježu ni jednoj shemi?
Je li se najbolje smijati i ne sekirati što će nas netko 
nervirati, otići s osmjehom dalje?

Život je ionako težak da bi ga sebi otežavali više,
osmjehom možda popravimo trenutak koji neće osmjeh 
da izbriše! Kada nas netko povrijedi do bola, kada nam 
nizbrdo idu kola, ponos moramo sačuvati ma koliko ćemo 
tugovati!

Sudbinu ne možemo krojiti, možemo je samo obojiti
pokojim smiješkom sa strane, doći do zelene grane!
I onda kada ništa nemaš dati, kada si sve već dao,
osmjeh može da ti vrati, on je jedini preostao!

Zato kola koja nizbrdo idu treba osmjehom napustiti,
dok ne završe u zidu, osmjehu se treba prepustiti!
I onda kada nas izjeda bol, ljubav nas napusti,
moramo osmjehu dati obol, da nam život ne opusti!

Ravnodušno nabacimo osmjeh, sakrijmo svoje boli,
jer to nije grijeh, ako nas netko ne voli!
Razvucimo usnama smiješak, iza maske svoga jada,
ne dajte drugima slada, da vas ljutnja prevlada!

Stisnimo jednostavno zube, zatomimo krikove u sebi,
pustimo neka nas osmjehom ljube, ako ne možemo 
priznati sebi! Neka mržnja nama ne ovlada, osmjeh 
na usnama neka je savlada, ako već riječima nismo 
spremni podleći toj teoremi!

Otiđimo mirno na kraju, ušutkajmo srca graju,
obraz je jedino što nam preostaje, ma kako drugi za 
to ne haje! Zauvijek otiđimo sa smiješkom, neće to 
smatrati greškom što će nas sjena pratiti, što nitko 
neće shvatiti da ćemo i dalje patiti, i da nam osmjeh 
neće vratiti davno izgubljeno vrijeme…©

jjbraddock @ 11:52 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 10, 2009



Kada sve prestane cvasti, uvijek ću te svojom zvati,
i kada mi isteknu posljednji sati, uvijek ću te svojom zvati,
kada na ovom svijetu život prestane i kada svake trunke 
ljubavi nestane, uvijek ću te svojom zvati, samo to trebaš 
znati…©

jjbraddock @ 13:59 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 9, 2009



Evo te u ranoj svjetlosti dana, evo te u jutarnjoj molitvi,
evo te, evo tu kraj mene ležiš bezbrižno, smiješiš mi se,
pogledom tražiš ono što u nikome našla nisi i ne vjeruješ
da to ti si, da te ljubav miluje i grije, da ti se netko s 
druge strane nevino smije, ime tvoje izgovara, nježno ti 
udvara! Budi sasvim spremna Ijubav voditi sa mnom, 
nemoj se pretvarati, biti damom, u ljubavi to nije 
potrebno, nemoj, nije svejedno! Pogledaj kišne kapi 
kako s neba silaze, svoj put nalaze, u svakoj od njih 
djelić nas postoji i ako budemo dovoljno spremni on će 
ovo vrijeme da oboji, zauvijek zapamti, da smo jedno 
bili, ma koliko se bojali, za sutra strahovali, danas ga 
trebamo živjeti…©

jjbraddock @ 13:16 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 8, 2009



Dok na tvojim grudima sanjam, savijam gnijezdo 
poput daleke zvijezde na nebu, ili ptice na krošnji, 
gledam te i znam da si ti najsjajnija u toj nebeskoj 
nošnji, ti si poput najljepšeg cvijeta na livadi, u 
tvom 
oku zora sviće dok krasiš moje sne, osjećam 
se kao 
zvijezda na nebu ili pčela na cvijetu dok u 
tom 
ljubavnom letu tražim put svoje sreće…©

jjbraddock @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, ožujak 6, 2009



Govorila si mi daleko u snu, razodjevena poput djevice,
gledao sam tvoje lijepo lice! Dolazila si mekanom stazom 
oblaka, 
tiho i lagano kao sjena, dah tvoj sam osjetio u 
plavoj noći, 
zrak je bio poput svile sjajne! Ne boj se, nitko 
neće otkriti 
naše tajne! Kako izraziti sliku tvoga lica a da 
mi se san ne rasprši? 

Mjesec plovi mojim snovima, zaustavljajući vjetar u tvojoj 
kosi,
svaki tvoj korak san moj topi, i znam da mi voliš u 
san doći,
san poput ove noći! Svakim svojim novim dolaskom 
živiš moje snove, 
raskidaš okove koje je zaborav donio! 
Od tebe mi ostaje miris sna 
i želja da sutrašnjim snom više 
doznam…©


jjbraddock @ 11:10 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 5, 2009



Tražio sam je kao luđak u tami i u snu,
čak sam i do smrti otišao samo da bi je našao!
Srce mi je sagorjelo u samoći i u tami ostalo,
mjesec me razotkrio u mraku, za poljupce nisam znao,
otkucaje srca njenoga! 
Moje je ruke ne dohvatiše, moje oči je ne ugledaše, 
riječima je dozvat nisam uspio, noć mi spokoj nije 
donijela, samo je nemir veći prinijela! 
I dalje je tražim, pokušavam je negdje iščupati, 
možda iz snova svojih uspijem, pa je u sjećanje 
sakrijem i moja zauvijek postane…©

jjbraddock @ 13:20 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 4, 2009

 


Moje pjesme, moje snove strašne bure more, mrak mrki krije,
više ništa nije kao prije! Sa svih strana sudba kleta, stiže kao 
neka utvara crna, ulazi mi u zrnca krvna, otrovom mi ispunjava 
drob! Gdje je sada Gospod Bog?

Kao da će me proždrati, utrobom progutati, sve satrati, putove 
zatrati! Prezirem svako ropstvo, to lažno gospodstvo, koje mi 
slobodu brani, mojim se hrani! Pa sunce je i moje, sve te 
njegove boje! Nitko ga ne smije prisvajati, s drugim ga ne 
dijeliti! 

Ne želim bolove blažit, ovu zbilju svoju ublažit! Želim svojim 
putem do sreće, nitko mi se ispriječiti neće! Želim podići zid 
radosti, odagnati sve gadosti, voljom i samopouzdanjem, 
dokazati se svojim znanjem…©

jjbraddock @ 13:03 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 3, 2009

 


Vatre života ispisaše život moj, spržiše sve, ali tiho ja ustadoh, 
krenuh dalje! Slijedio sam svoje želje kao slijepac zvuk štapa,
spuštajući se u samo središte bola, do svih rana na koje naiđoh!
Nakon svega opet, otvarao sam se kao cvijet, čekajući poljubac 
novi, slatke usne na mojima, koje su dolazile kao plima, nakon 
kojih oseka ostade!

U srcu sam cijeli svijet imao, nisam se nikada predao, a toliko 
puta sam trebao vratiti se sebi, jer se odavno napustih!
Bojao sam se poraza, kao da je neka zaraza, ako ne budem 
voljen, do bola povrijeđen!

Uvijek sam govorio tko sam, a zapravo ni sam to nisam znao,
nikada prepoznao, ono što sam živio! Lako sam padao na 
obećanja, olako sam ih davao, želio da sve lijepo bude, nisam 
želio povrijediti druge!

Toliko puta sam riskirao, stalno se iznova sekirao, u sebi se 
prepirao! Ja sam jedan običan čovjek, na kojem se sve vidi, 
udarca u zid se ne stidi, snagom vlastite volje, nadajući se da 
će jednog dana biti bolje! Ja sam jedno krhko biće, koje ne 
priča ratničke priče, prikazati se u najboljem svjetlu, kada 
svaka sjena sve otkriva! Treba sebi priznati, da nakon glasnih 
ljubavi, još uvijek u nama one zbore tiho, i to nije zločin!

Danas sam opet spreman poći u susret novim porazima,
nadajući se pobjedama, i ostati čista srca! Želim ići stazama 
sreće, tamo gdje ne gore svijeće, već nebo posuto zvijezdama 
sjaji, koje ljubav ne taji! Želim čvrsto stajati na zemlji, da me 
svi po tome pamte, srcem shvate ove provedene sate, dok 
stihove pišem u trenucima osame, kada se drugi vole i ljube!
Želim da me pamte i nakon mene, ove moje snove snene,
koje će vjetar otpuhati, negdje na kraj svijeta, gdje postoji 
ljubav, mir i sreća…©

jjbraddock @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 2, 2009


Ne znam jesam li spavao, ali znam da sam sanjao
jedno svitanje, jedan pogled iz daljine, čežnju moje 
nutrine, sanjiv i ranjiv, ukradenog osmjeha,
sakrivenog u džepu! Zarobljen između redova,
u javi svoga sna, dok vjetrovi zvižde ulicama bez 
snijega, moga glupog bijega, u ono svoje što ne znam,
što je? U ono naše što više nije, jutra bez sutra, noći 
hladne i gladne, kada tvoje želje, nisu moje!

Ne znam jesam li spavao, ali znam da sam sanjao,
nešto između bola i sreće, kada me ništa neće,
pa ni pjesma koju slušam u moje uho ne ulazi,
svaki sat kao sekunda prolazi, kao obećanja uludo 
bačena! Poljupca bez okusa, prevara bez smisla, 
ukradeno vrijeme u kojem smo nestali, potrošenih 
riječi bez reda, jutra kada me hladnoća stegnula, 
vijuge moje upregnula!

Spavam ili sanjam, spuštam se na koljenja, uzaludna 
moljenja, dlan ti ne dotičem, samo se zaplićem, divlje 
i šeretski kikoćem, pružam ruke u mrak, ne osjetim 
ni zrak! Usana nema tvojih, ljubavne priče, neki 
prodavač viče ispod prozora, ljut što nema pozor zbog 
onoga što
prodaje, gledam ga kroz prozor, ne shvaća 
da ga ni ja nemam?

Sve tajne iz svoje duše sada podajem, ovo malo misli
koje ne znam jesu li nastale dok su se sa snovima sastale,
ili dok sam spavao, pa nisam značaja pridavao? Sada sam 
sklon ludovanju, nečijem posredovanju između
mojih 
tuga i snova obojenih njom, u jeseni koja je nestala,
zimom pokrivena, pri mom buđenju otkrivena, kao trag 
plijesni nadolazećeg proljeća, uhvaćene na
jednoj ljubavi!

Pjesme napisane bez reda, bez početka i kraja, nijemog 
dodira bez 
riječi koja s buđenjem završava, misteriju s 
početka odgonetava, da sam ipak samo sanjao, sebi se 
dodvoravao, u jednoj lošoj godini, koja brzo prođe, nova 
vrata nađe, za početak novoga života
…©

jjbraddock @ 13:54 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 1, 2009

 

Kao oblak bijeli i daleki samotno sam lutao, lebdio iznad 
brijega, i onda ugledah žuto polje, tamo, negdje dolje, 
polje suncokreta… Imao sam neki dojam kao da mene 
prate, okreću se oko sebe, njišu na blagom vjetru, jedan 
do drugoga u nizu!

Ispunili su cijelu dolinu, nekog čudnog sjaja, kao da su 
sunca dva! Zastao sam na tren, osmotriti taj prizor 
prekrasnog plesa suncokreta, na muziku samo njima 
znanu!

Poželjeh da sam bliže, dolje da siđem, dotaknem se 
barem jednoga, i onda dalje krenem sretan, iako moja 
sreća i sada nije ništa manja!

Gledah još malo i onda krenuh dalje, ispunjen sam bio 
do kraja, smisao novi u tome nađoh, da usamljen ovako 
ne mogu dugo! Sada nisam mogao ništa drugo, nego 
dalje plutati, usamljen plavetnim nebom lutati, ali srca 
radosna zbog toga prizora, da će i meni jednom svanuti 
nova zora…©


jjbraddock @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ožu 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
P.S.
Powered by Bomb Mp3 Music Player
Index.hr
Nema zapisa.