Moja Autorska poezija
Blog - svibanj 2009
petak, svibanj 29, 2009



Predajem se zvuku tvoga glasa kao toplini sunca umilna,
tvog osmijeha što plovi modrom pustoši, preko blage i 
prozirne vode! Ptice nadlijeću more, daleko sam, no 
sjećanje stiže tragom tvojim svuda me prati, neda 
zaboravu da te zaboravi! Što dalje idem, bliže sam ti!

Zvijezde sjaje na vrhovima planina, kao mramor bijele 
u času 
rujna sumraka, na obalama krošnje se povijaju, 
treperi srce
nadraženo mirisima u nosnicama, sudba nosi 
ovo malo duše
na krilima vjetra nošeno nekom čudnom 
melodijom vala!

Duša moja živi, na krilima misli plovi, u oku kao bistroj 
vodi se kupa, a jedna prekrasna djevojka s bijelim velom 
trči obalom bosa, dok joj haljina leprša! Posadih ljubav 
duboko u zemlju sa željom da me nada sa sobom kao 
slijepca 
dugo vodi…©

jjbraddock @ 00:17 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 26, 2009



I kada bih ti htio ispričati svoju tugu, to ne mogu, jer slatkoća
tvoga glasa mekog kao svila, daleko je od mene! Životne gozbe
za me su na kraju, ja idem, sigurno neću prema raju!

Među drvoredima promičem, glasno vičem, jeka odzvanja tek,
putu se ne vidi kraj, usne okusiše jada punu čašu, što ispih
naiskap!

Proljeće je na pragu ljeta, a kod mene samo tuga i sjeta!
Gledam sunce kako izlazi i zalazi, prevaljuje dugi put,a ja nisam 
ni cvijet, suncokret žut, ni stablo, ni izvor nekog
potoka, koji 
se suncu raduju, moje radosti već dugo gladuju!

Čak mi više ništa ne znače, ni zore rujne koje sjajnim plamom
blistaju, one se tek listaju nižući dan za danom! Borim se i sa 
sramom, svoje slabosti i nemoći, ulazim u puste noći
ne znajući 
što će mi jutro donijeti? Znam samo da tako
lako tugu neće 
odnijeti!

A smrt sada dozivati, iza nje se skrivati, nema nikakva smisla!
Misao mi je kao pokisla! E, kada bi me ostavila na miru, da mi 
srce ne izlaže nemiru! Draže mi je i da me slaže,
nego da mi 
kaže, da novi dan nešto novo donosi, to više
ne podnosim, 
jer istina nije slatka!

Ostavite me! Pustite me, pustite sada, samoga tu, tješite srca
druga, golema je moja tuga u koju sam svojom krivicom zapao!
Od srama i groze sve radosti prošle mru, očaj mi kao sječivo 
prijeti, nikoga neću kleti, tuga ova za me je ispit veliki,
dar od 
Boga, kušnja velika, koju ne može sprati ljubav neka,
niti ptica 
pjev, što umilnu glazbu tvori, ili dodiri, poljubaca žar,
u ovome 
trenu, za me nemaju nikakvu čar!

Tugujem, oplakujem, stresam breme teško, pretačem u stihove
nepravilne rime, bez ritma, bez smisla, koliko me samo tuga 
pritisnula, da osjećam kako bi vrisnula, staklo svako krhotine da
postanu, ako bi mogli da opstanu kao svjedoci svega što se
meni lomi!

Tamnujem, duboku tugu gomilam, ni jedna mi pjesma više ne
pomaže, bar malo ovo sve da ublaže! Ne, ne! Teško ovo itko
može shvatiti, bar tračak moje sreće vratiti, negdje što sam
putem izgubio, možda dok sam lažljivo ljubio! Tko će ga znati? 

Možda mi se sada sve vraća, možda i tuđe greške plaćam,

strahu za sutra, neka nova jutra, koja neće biti obojana 
crnom tugom, već nekom bojom drugom! ©


jjbraddock @ 10:22 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 21, 2009



Zatrepere oči kao srebrni leptiri, spuste se suze kao proljetne 
kiše, 
oko mene isprepletena mreža nježnosti, zrno 
nedorečenosti srce 
mi izjeda! Sramežljivo se smješim, ne 
prepoznajem boje koje me 
okružuju, a ruke me optužuju kao 
da nisu moje! Skoknem pred 
ogledalo, nadam se da bi mi bar 
ono odgovor dalo, i neki lik me 
čudno gleda, on gleda mene, 
ja gledam njega, odgovora mi ne da! 
Dahom ga zamaglim pa 
brišem, ne prepoznajem se više, i odlutam 
tako maštom 
vođen u polje suncokreta, trčim kao progonjen, 
plamte obrazi 
od sunčane vatre, a lahor mi na usnama diše! 
Trčim dalje, ne 
želim stati više, neka se sve oko mene ruši, ja bih 
da letim, 
da se u visine vinem! 

O, ljubavi, tajno vječna! Šutnjom te tražim, osjećam, bez 
riječi 
širim ruke, osluškujem tišinu koja na prstima hodi, a ja 
slobodan 
da slobodniji ne mogu biti! Oslobađam osmijeh na 
ukočenom licu 
kojeg vjetar šiba! Nisu potrebne riječi opisati 
to stanje, ni 
hvalisanja nisu potrebna! Srca slomljena, žedna, 
gladna, ljubav 
tražim drhtavo, oprezno, širim ruke sve više, 
kao da ću je putem 
negdje sresti, na ovoj nebeskoj 
beskonačnoj cesti, prigrliti je kao 
rod rođeni, da nježnosti 
dijelimo, iskreno, čisto, dotaknemo 
nedokučivo, i tvoje i 
moje! 

Najednom jasno čujem zvona koja se pojačavaju, kao da 
kraj
oglašavaju, koji je duboko u meni i izvan mene! 
Ugledam je! 
Ona je baš ono što tražim i što trebam, kao 
ovaj komadić čistog 
neba! Žmirim, šutim a stotinu pitanja 
nestrpljivo žuri, a odgovor 
trebam samo jedan, da mi ovoj 
treperavoj prozirnoj duši ga da! 
Netko s ove ili s one strane 
svijeta, čudnovatog svijeta, da se čudo
desi, bajka ispriča, 
da se u meni ljubav zatalasa, ljepota osjećaja
da u zidove 
srca udaraju kao valovi! I neka se rode nove svjetlosti, 
stare da izbrišu, tamu progutaju! I neka me poslije toga 
svi pitaju,
i pitaju, a ja ću šutnjom ljubav kazivati, žmiriti! 
Samo neka se to
čudo desi, ljubav da nađem, da mi dođe s 
bilo koje strane svijeta!
Četiri ih ima, a ljubav je samo 
jedna...©


jjbraddock @ 10:04 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 20, 2009



U snu šaptanje rijeke slušam, muk se prosuo u dubine, 
u tišini veslam mislima, u meni treperi gorak okus 
srama! Kamo da se skrijem? Kome da zavapim?
Kada si ti tajnost za moje oči, tuga moga srca, 
plamen moje duše, a ja žalosno sjećanje tvoje
što je prekrio veo zaborava…©


jjbraddock @ 14:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 19, 2009



U srcu gajim neka čuvstva, pod jarmom bola se znojim, 
progonjen mišlju se bojim, koja me kao bič ošinu!
Ustuknuh, oborih pogled u prašinu uzdahom praćen,
u plavetnilu moga oka suza osvanu…©


jjbraddock @ 10:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 18, 2009


Jutro mislima zaogrnuto, utkano u moje tijelo
kao cvijet umotan vlatima zelene trave!
Ustaju misli iz kolijevke sna, odlaze na krilima 
vjetra! Komadić sunca smjestio se u oku,
izvirujući iza prijetećeg kišnog oblaka,
uranjam u tugu, vjetrom misli gonjen,
pozivan od divljina neistraženih,
da pobjegnem i nestanem zauvijek…©
jjbraddock @ 16:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, svibanj 15, 2009



Mjesta u sjećanju prave kapi kiše, narušavajući tišinu moje 
dokonosti! Dovoljno mjesta za sjećanje, na vrijeme potisnuto 
u jedan ugao krova moga postojanja! Mekana, topla sjećanja 
sklona starenju, koraci moji tromi, oprezni, mokri! Sve 
nekako visi na nevidljivoj niti, trese se poput brezinih krošnji 
na vjetru! Moje misli prebiru po starim 
škrinjama davno 
ostavljenim na tavanu prošlosti, prekrivenih prašinom 

zaboravom, prebiru kao prsti po dirkama klavira tražeći 
najbolji ton 
za melodiju staru! Prebiru ali ne odjekuju, ali se 
ne čuju, tišina je 
dovoljna, kišom narušena da ne može vratiti 
sjećanje na izvor! Hodio sam kroz ono što odavno zaboravljeno 
je, kroz dio onoga što 
više ne razumijem, a kiša pada li pada 
po krovu već natopljenih sjećanja, izazivajući suze davno 
zatomljene...©


jjbraddock @ 08:54 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 14, 2009



Sva suze na svijetu ne pomažu dok po kiši koračam,
odraz svoj u lokvama gledam! Nisam ja taj koji je 
na sreću navikao a još manje koji je otišao bez 
pozdrava na to neprijatno putovanje, na otok tuge 
sjenama ispunjen! Zalijevam vrtove svoje suzama,
njegujem cvijeće koje mi mirisima uzvraća,
ne mogu se naviknuti na ovo vrijeme, kiša me u 
tamne odaje sjete baca, moje oči nenaviknute 
postaju! Ipak neko mi je blaženo olakšanje, kao da 
gledam rane i modrice srca koje polako zacjeljuju, 
nestaju u mojim skrovištima duše! Kada sve dovoljno 
daleko odmakne, hoću li si postaviti pitanje;
Hoću li se životu suprotstaviti kao što sada licem 
i suzama kiši prkosim…?©

jjbraddock @ 08:41 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 5, 2009



Osjećaj progoni me loš,
suha oka u smrt hrlim poć,
čudna i tužna mjesta obići! U svitanje kliznuh 
zrakom, pogledom tamo daleko posljednji životni 
klin zabiti u tračnice života! Nezadovoljstvo postoji,
u takvim mislima sami smo s njima, uvijek ima plača, 
nitko ne odolijeva konačnom kraju! 
Ništa se tu ne može kada zapečatimo sudbinu, 
ništa neće biti od nas! Od smrti ne možemo odustati,
ne možemo pobijediti, opasni susret premostiti,
umrijeti, sada, ovdje a ne doživjeti sutra!
Budem li mogao to ću odgoditi, ako budem mogao 
izdržati, bar još jedan dan, bar još jedan dan..©

jjbraddock @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
Arhiva
« » svi 2009
P.S.
Powered by Bomb Mp3 Music Player
Index.hr
Nema zapisa.