Daj mi samo zrnce, zrnce svoje velikodušnosti,
Trpljivosti koju imaš, ustrajno me čekaš,
Predano slušaš, ničega što jesam se ne gnušaš,
I daješ mi malo ljubavi svoje! Čega mi više treba...©

Ovdje nisam a tamo me već odavno nema,
Potpuno slomljen odmorit se želim,
Sav utučen ne znam kako dalje?
Duša moja puna bolnog jada,
Zaklanjam se u vlastitoj sjeni,
Srce slomljeno kao da će stati!

U nemilosti sam i sebe sama,
Ne mogu više gledat dušu svoju
Kako mi se od boli slama, 
Ne znam kako dalje, ali moram,
Moram, ako ništa drugo, radi sebe sama…©

Nakon sumornih kišnih dana sunce je danas izašlo kao i obično,  
Cvrkuti ptica su nagovještavali lijep dan, ali meni nije bilo tako?
Meni nije svanulo, sunce mi nije granulo, pokušavao sam 
Vjerovati da sam usnuo loš san koji će s buđenjem nestati, 
Pokušavao sam se trgnuti, loše misli odbaciti, vjerovati da će 
Mi smiraj dana tebe donijeti, sve loše odnijeti, da ću te kao i 
Prije zagrliti, poljubiti, da ćeš kraj mene leći i da neće biti 
Kraja mojoj sreći! Ali kako sati prolaze, loše misli i tuga u meni 
Utočište nalaze, i konačno znam - da su mi tuga i nesreća 
Suđeni, da Volim, uzalud se trudeći uvjeravati te koliko griješiš, 
Što ovu ljubav nisi pustila izvan četiri zida, ali kriviti te, suditi 
Ne mogu, samo ću pogled uprijeti ka bogu, jer znam, da On 
Mojim riječima ne sudi, već me u srce gleda, onako kao što si 
Trebala ti! Ostaje mi živjeti koliko mogu, voljeti Tebe, jer 
Druge ne mogu! Ostaje mi samo dane brojati, ničemu se ne 
Radovati, jer ništa više za mene smisla nema, ni sunce koje se 
Na počinak sprema, ni nebo koje će zvijezde i mjesec ukrasiti, 
Ništa me više neće spasiti, jedino si to mogla Ti, jedino Ti...
Ljubavi…©

Kada sam te vidio prvi put, imao sam osjećaj da sve gori,
Da mi se asfalt topi pod nogama! Da se nalazim u žarištu 
Plamena, koliko me tvoja ljepota dojmila! U tvojim očima 
Vidio sam tugu kao u očima robinje, a tijela kao u boginje!
Kretala si se kao kraljica, jednostavna koraka laka!
Bila si prava gracija prepuna tajni nekih, koje si svojim 
Držanjem skrivala, bolna iskušenja koja si prolazila!
Ti si bila rođena za ljubav koja tugu može zamijeniti u 
Očima, koje su izgleda samo za suze znale! Ljepotom tvojom 
Bio sam opčinjen kao nekim jakim svjetlom! Donijela si mi 
Neki tajanstveni udisaj, koji mi je od pomirisane ruže ostao! 
Što danas ostade? Čaša vina neispijena, cigareta ugašena, 
Trag od tvoga ležanja! Ostade praznina i ova prokleta tišina! 
Ostade trag tvojih usana na usnama mojim, posljednjeg 
Dodira i gomila nemira nakon tvoga odlaska! Ostade moj 
Pogled zakovan u neistinitost tvojih  riječi! Kažeš; 
Da ja to sve hoću, ovu jebenu samoću? E pa draga, neću! 
Ništa od toga što si rekla nisam htio, a najmanje ovo! 
S tobom sam život snio, iako sam temelje gradio na pijesku, 
Vjerovao sam, jer čvrstina njihova u srcu je bila, osjećajima 
Koje sam isprepleo kao pauk svoju mrežu! Neraskidiv je svaki 
Osjećaj, svaka noć i dan! Ostati će mi ova četiri zida u 
Kojima imam Tebe! Ne možeš ništa pokvariti, sliku o sebi 
Zamutiti, ni tvoje posljednje riječi meni izgovorene, da te 
Nikada više vidjeti neću! Ja ti želim samo sreću!
Proklinjem ovo vrijeme, i noć i dan, proklinjem i svaki san 
Koji je sazdan, tebi dan! Ne proklinjem tebe, proklinjem 
Sebe! Izbrisao sam svu ljepotu snova, porušio sve lijepo 
Što si gradila o meni! Otišla si! Zalupila vratima svoga srca! 
Otišla! Odlepršala poput male ptičice s grane, preplašene 
Bukom života, osjećajima, koji u nas unesoše nemire! 
Bila si preplašena, srca nemirnoga, poput nekog putnika 
Koji u nepoznato odlazi! Kažeš; Bio sam ti drag! Kažem; 
Volio sam te draga, ali odlepršala si bez traga, 
Ostavivši mi gnijezdo ljubavi sablasno prazno, da na rubu 
Grane stoji I neko drugo vrijeme čeka, koje doći neće! 
Sve što sada želim, je zaspati, zaspati i više se nikada
ne probuditi...©

Ufam se u tebe nado, ne dopusti da se zlo koristi dobrim,
Dobro zlo da postane, da se dobrota zlim slama,
Da ostaneš nado kao i ja sama!

Ufam se u tebe nado, sačuvaj dušu moju, sve one snove 
Neokrnjene, javu proživljenu, volju nadživljenu, nemoj 
Me samo ostaviti, trud moj potrošiti, dobrota uvijek može 
Preživjeti, zlo s tobom nadživjeti!

Ufam se nado u tebe ispruženih ruku, otvorena srca 
Koje s tobom kuca, samo dobro želim i tamo gdje ga nema, 
Ne dozvoli da me zlo shrva, nemoj, ako postoji i najmanja 
Mrva one slatke dobrote, ne dozvoli te grehote da me zlo 
Slomi, da me nado polakomi!

Ne želim ni zamisliti, jezikom zlim govoriti, o zlu 
Razmišljati, dobrotu želim živjeti, darivati vrijeme koje 
Dolazi, iako je zlo uporno, mojim mislima želi prevladati, 
Sa mnom zavladati!

Tko se nado za tebe izdade, pa mi dobrotu tajno krade?
Nado moja slatka, mila, krhka, draga, ufam se u tebe sada
Neka ne ostane od zla ni traga! Ovako ranjen, slomljen tebe 
Čekam, srca plamena za one koje ljubim, koji ljube mene!
Ufam se u tebe nado, molim te kradom, siđi sa stupa srama, 
Nemoj biti više sama, budi uz mene, i ja ću uz tebe…©

Odraz istine, istina sama, ti si
Pouzdana a ja nevjerna sjena,
Ti si pravi put a ja korak nesiguran,
Tvoja je svjetlost vječnost a ja
Sam preslab da te nosim, tebe koja
Nosiš mene! Ako mrtav padnem
S tobom ću uspravan biti, ti si mir moj, 
Zbog mene patiš iako te mučim i tlačim, 
Tijela nedorasla tebi, ipak u meni si 
Postojana, pjesma neispjevana, od 
Najveće tišine sazdana, more moje 
Nepregledno, ja sam samo kap u tebi, 
Dušo moja, dušo moja, dušo moja…©

Kao potok što se razlijeva i pada,
Izvor što proviruje iz hlada,
Mir sebi putom tvori,
Polako skakuće i žubori,
Prepun nekog sklada,
Bogatstva i sreće
Dok miluje cvijeće,
Slobodu u duši osjeća,
Miran, nikad se ne ljuti,
Kada ga kiša zamuti -
Takav bi ja želio biti…©

Da mogu, dozvao bih te večeras ispod breze
Dok mjesec bašču obasjava, čekao bih te
Tako dugo, tako dugo dok ne ostarim
I kažem ti što mislim i želim, da te uzalud
Ne dozivam, osvrćem i tražim!

Da mogu, ne bih u čekanju dane provodio,
Ruke tvoje tražio, da ruke moje prihvate
Kao svoje, da odbaciš sve što te mori i
Konačno me prihvatiš onakvog kakav jesam,
Sa svim svojim manama koje ljubav postaju,
Koje s vremenom nestaju u vremenu koje
Neumitno teče, slaže se i govori, pokazuje
Svakim danom sve više, a ja, eto, ponovno
Pišem li pišem, gomilajući riječi na papiru
Satkane od osjećaja u srcu nagomilanih!

Da mogu, večeras bih te dozvao, pozvao,
U srce tvoje utkao srce svoje, da osjetiš
Koliko te ono voli a koliko ga boli što
Ne može dati više nego što daje, i ja se zbog
Nemoći kajem, kajem ali voljeti te ne 
Prestajem, nadajući se da će jednom doći dan 
Kada ćeš moja postati, samo moja!

Da mogu, da mogu ali ne mogu ništa
Promijeniti, učiniti više nego što činim
Ostajući zarobljen između osjećaja i ovih
Riječi koje želim da do tebe dopru, da ti
Pokažu i dokažu što ionako već znaš, da
Iako nisi sasvim moja meni pripadaš…©